Internetom do revolucije

Internet- sfera sačinjena od informacija i podataka koja počinje, ako već i nije, da bude dio ove naše planete na kojoj djelujemo, kako je nazva neko-Zemlja, jedna od onih sfera bez kojih život danas ne bi bio moguć? Nekad možda u dalekom futuru djeca u školi budu učila da je Internet dio nas, kao što je Atmosfera, na primjer. Zvuči malo nebulozno, čini se da nije normalan onaj ko ispisuje ove redove, ali sve činjenice upućuju na to; zamisli da iz Geografije učiš "Internet"? Uostalom, ako već postaje dio nas, nećemo ga učiti samo iz Geografije ili Biologije, učićemo ga i iz Psihologije i Komunikologije, možda bi već trebali početi. Za Geografiju i Biologiju ne znam, a za Psihologiju i Komunikologiju vidim, i te kako. Šta bi bilo sa Sjevernom Afrikom da nije Interneta i njegovog sluge Facebook-a? Da li bi određeni diktatori nastavili sprovoditi svoj apsolutizam, ne znam. U stvari, stanovnici tih država uopšte nisu znali da je to diktatura u najstrožijem obliku, sve do jednom, kad je Internet, u užem smislu Facebook malo zaživio kod mase. Sigurno je jedno: demonstracija i nereda ne bi bilo. Što ne znači da su Facebook, Twitter ili MySpace krivi za ono što se dešava. Naprotiv, krivi su oni diktatori jer su bili zaokupljeni nekim desetim stvarima pa nisu znali da je doba diktature prošlo, a da li će opet doći, je još jedna rečenica pod znakom upitnika. Ja kao petnaestogodišnjak ne želim da se miješam u vođenje neke tamo države, ne želim da se protiv ni jednom režimu, i ne želim da osporavam  Internet i neke društvene mreže, jer da mi nije njih, ovo što pišem sad pisao bih vjerovatno u neki od onih rokovnika, hemijskom ili naliv perom, a ovo što čitaš, vjerovatno nikada ne bi pročitao.

Kad je onomad, Marka Zuckerberga navodno ostavila djevojka, u glavu mu je došla neka ideja koju nije bilo teško realizovati. Nije to bila ideja o stvaranju Facebooka, kao ni o rušenju s vlasti nekog tamo afričkog diktatora, uostalom ja ne znam šta je on htio da napravi, ali opet znam da je ta ideja, kakva god bila, bila uslovljena mržnjom i bijesom, samo je na kraju drugačije ispalo; ispao je Facebook. Facebook o kojem svi pričaju svakodnevno kao uzroku Nečeg. Ne, nije Facebook uzrok, Facebook je samo oružje ili nekakvo pomoćno sredstvo da se izazove Nešto, koje je u ovom slučaju sve demonstrancije i protesti. Da li je Mark Zuckerberg onomad pomislio da će izvršiti ne samo cyber revoluciju nego i onu opštu: rušenja sa vlasti i tome slično. 

Pojavom njega, Facebooka, nama je otvoren prostor za drugi život, bolje reći sekundarni. U samo jednom trenutku možemo biti u kontaktu sa nekim iz Argentine ili SAD-a. Prosto kao Pasulj ili složeno kao Nebo, ne zna  se, znati se neće. Od dana kada smo otvorili one profile, rodili smo se još jednom, živimo dva života u isto vrijeme. 

Bila jednom tri drugara...

  Dođu tako vremena kad pamet zašuti... 

                                                                       Ivo Andrić  

Ta vremena o kojima Andrić piše kod nas bar, traju otkad postojimo, od onog dana kad je neko, onako iz šale vidio tri dječačića koji su se igrali na igralištu, ne znam čega, i tom prilikom rekao "Ovaj će biti Bošnjak, ovaj Srbin, a ovog će ostali zvati Hrvat!" tad, u tom momentu kad je nama neznanom čovjeku ispala ta rečenica iz usta, problemi su počeli. Trojicu najboljih prijatelja, na igralištu, zajedno nikada niko, od onog dana nije vidio. Dolazili su oni, naravno, i igrali se, samo sa nekim drugim dječacima, svako u svoje vrijeme. Kako dođe jedan, tako ode drugi, i tim redoslijedom do danas i do ko zna kada u budućnost. Nisu pričali, nisu se gledali, igrali su se sa onima koji su njihovi i u sebi sakupljali mržnju i bijes, sve do jednom. 

Tog jutra probudili su se u isto vrijeme, napeti i nervozni, kao da je nešto u njima ključalo. Glagol ključati nije bio dovoljan kako bi se opisalo stanje u njihovim dušama u tim trenucima. Iako nije ključalo, nije ni buktalo, nego je radilo nešto još gore, bilo je neopisivo; sav onaj bijes i mržnju koje su skupili tokom proteklog perioda od onog dana kad se razdvojiše, morali su izbaciti iz sebe jer prosto više ni jedan pikomolekul mržnje ili bijesa nije mogao da, u njima, nađe prostora za opstanak. 

Neobično za njih, stigli su na ono igralište na kojem su se do nekidan zajedno igrali, svi u isto vrijeme, kao po dogovoru; dogovora, što je logično, nije bilo jer se nisu ni očima gledali, a kamoli da su pričali i dogovarali se. Inače, za to doba dana, oko igrališta i nekih birtija i radnji koje su se nalazile pored njega bilo je neobično mnogo ljudi. Bio je tu isti onaj zbog čije su se rečenice razdvojili, on, a ja ni dalje ne znam ko je i šta je, i posmatrao, istim pogledom kao i onog dana, veselim, nebrižnim. Da je bio neki gospodin ne bih rekao, kao ni da je bio neki ljudstvom učen čovjek. Da, da nastavim, gledao ih je tako, jednim dijelom pogledom zadovoljstva a drugim dijelom, pogledom uspjeha prema samom sebi; znao je da u toj priči samo on pobjeđuje. Gore, gdje sam pisao o onome kako su se posvađali zaboravio sam navesti da su se njemu, vjerovali ili ne, obraćali za svaki svoj problem i šta da rade, kako da ga riješe. On je naravno, zbog svog ličnog zadovoljstva, u sve i jedan problem svakog od njih trojice kao uzroke tog problema uplitao je drugu dvojicu. Tako je trougao prijateljstva polako iščezavao. Na igralištu, tada prepunom ljudi i neljudi, planulo je, počela je utakmica za život i smrt, za prevlast na terenu. Nakon nekoliko godina tako krvničke i neljudske bitke došlo je primirje. Ono nije bilo uslovljeno ponovnim uspostavljanjem prijateljskih veza kao ni ponovnim uspostavljanjem jednakostraničnog trougla, bilo je uslovljenjo velikim brojem žrtava, u stvari, nije ni žrtvama, jer su izgubili smisao za  Biti čovjek, jedno je sigurno, a to je da je prestanak krvničke bitke došao sam po sebi jer svakom od njih trojice ostala je šačica njihovih. 

Ne znam, jer nisam prorok, da li će se oni pomiriti i da li će opet činiti onaj jednakostranični trougao prijateljstva. Volio bih, jer sam čovjek.  

Da je benzinu potrebna samo jedna iskra kako bi iznenada prouzrokovao vatru, dokazano je. Benzin dobro zna iskru i njene osobine, i zna da će ona sa njim prouzrokovati vatru. Njih trojica nisu znali za Neljud i za njegove osobine, i vatra je planula tamo gdje nije bila potrebna, a kad vatra plane gdje ju niko nije priželjkivao-dođe do požara, manjeg ili većeg.

''Nekad u futuru''

Znam da sam previše mlad da pišem ovako nešto, znam da je moj mozak nezreo da bi doticao ovako kompleksne teme, znam i da nisam baš neki ''pisac'', ali, pošto to sve znam, tako, bar mislim da znam da nisam pogriješio ni u jednoj od dole napisanih rečenica.  

Jednom, 30. Maja 1945. Godine, čovječanstvo je primilo vijest o smrti najvećeg svjetskog nečovjeka i fašiste. Ratni neprijatelji, politički protivnici (kojih naravno nije smjelo biti dok je Firer  bio živ), majke sinova i kćeri koje je izbrisao sa lica tada i sada uzdrmane Zemlje, su, kao što pretpostavljam da znate, sa usklikom sreće dočekali njegovu smrt.

Bio je on mrtav sve do početka kraja dvadesetog  vijeka, onda je naglo oživio. Kako je oživio, ja ne znam, a ni ne vjerujem ni u jednu od tvrdnji, ali je sigurno da on djeluje kroz većinu stanovnika naše planete, koju nazvaše Zemlja.

Svjesno ili nesvjesno, većina ljudi sprovodi njegovu politiku iako se protive onima koji to javno i jasno iskazuju-Neonacistima. Oni, Neonacisti su samo jedna ''grupica'' ljudi širom svijeta koji se razlikuju od ostalih samo po tome što su im glave obrijane i što imaju istetoviran kukasti krst. Kukasti krst je Zakonom zabranjen u većini država planete, čak i u onoj, nekad nacističkoj Njemačkoj. Iako je kukasti krst Zakonom zabranjen, kao da nije. Čak imam utisak da se on veliča više nego u ono vrijeme, u onoj Njemačkoj.

Vjerovatno nesvjesno, pretpostavljam, čak i pripadnici onih naroda čije je ''pretke'' palio, gušio, žive zakopavao, od njih pravio sapun, sprovode tu njegovu politiku, a o ostalima da ne pričamo. Za uočiti je lako da velika većina ljudi ima osjećaj da su sve ostale nacije nastale iz te jedne njihove. Tako je mislio i Firer dragi Vi koji se ''protivite'' njegovoj politici, samo, on je imao i više nego rigorozne metode stvaranja jedne nacije.

Radi prevencije naci(onali)zma, po nekim shvatanjima mene (a znamo da sam ja niko i ništa) na planeti bi trebalo ukinuti sve nacije, sva obilježja koja se razlikuju, sve različitosti i stvoriti jednu naciju-Zemljane (A šta smo drugo?) koji će nekad svoju planetu predstavljati negdje, u Kosmosu; to treba uraditi ako želimo da svako sa svakim može sarađivati u bilo kom životnom pogledu, a pošto ne želimo saradnju i mir, sve će ostati ovako kako jeste, a ovaj post će neko smatrati naučno-fantastičnim i praktično nemogućim.

Svi smo svoji, svi smo Zemljani. 

Bijeli, sivi ili crni... Oblak

Svako od nas, predstavnika Homo-sapiensa ima, svako svoje, to nešto što se ne vidi, što nije dokazano da postoji. I vjerski i naučni izvori kažu da se, to nešto što se ne vidi a postoji, zove Duša. Da li je to prvi put da se nauka i vjera slažu? Ja ne znam, a da ti kažem, nije baš da me interesuje. Rekoh već da nije dokazano postojanje Duše. Nije, i nikad neće biti, bar po nekim dometima misli čovjeka koji ovo piše. Opet, svjedoci smo da ona djeluje i da ipak postoji, mada će, ovo drugo ostati nedokazano. Isto tako smo svjedoci da je Duša kod svakog čovjeka različita i da djeluje na drugačijoj "frekvenciji",ljudi se razlikuju, isto kao preko sistema očiju, oni se privlače i odbijaju i preko frekvencije na kojoj se nalazi njihova Duša. Da se svaka Duša ne nalazi na istoj frekvenciji tj. da svaka Duša na čitavoj planeti ima svoju frekvenciju dokazujemo pomoću već davno dokazanog-različitosti ljudi kao karaktera. 

Oblak. Još jedan u nizu od predstavnika Duše. Može biti bijeli, sivi, i onaj koji se u zadnje vrijeme razmnožava sve više-crni. Bijelih oblaka, kao što vidim u svom užem i širem okruženju ima najmanje. Sivih ima malo više, ali zato, oni crni ubjedljivo vode, bukvalno vladaju. Eto koliko ih ima kad oni bijeli, pod uticajem crnih postaju sivi, sivi postaju crni, a crni postaju još mračniji, onakvi kakvi više nikada neće dobiti neku svjetliju nijansu.

Ni u ovom postu, kao u par ostalih, nije bitno gdje se ti, kao oblak, nalaziš. Bitno je eto, pored svih crnih i sivih oblaka, da pronađeš sebi, tebi bijeli, nekom sivi ili crni oblak. Ti i taj, tebi bijeli oblak dane, mjesece ili, nerijetko godine provodićete sretno, kao da ste spojeni u jedan, jedinstven, poseban oblak koji nema ni jednu od one tri nijanse-on sija. Eto sreće kad bi bilo ljudi koji bi se spajali tako, poput oblaka i postajali jedno. Inače, naš narod (kad kažem "naš" mislim i na narode iz regiona) je toliko površan i lijen u sve i jednoj oblasti života, pa eto i , ne u pronalaženju, nego spajanju. Kao i sve na Zemlji, i oblaci nestaju, čak i oni spojeni i sretni, odlaze ko zna gdje. Možda, zapravo oni uopšte ne odlaze nego svoj život nastavljaju na nekom drugom svijetu, moguće je da im ovdje, na Zemlji dosadi. Potpuno ih razumijem kad nestanu jer, nadam se da će, isto tako, neko nekad shvatiti mene zašto sam otišao. 

Ovako, ti bijeli oblaci, koji sjaje, koji su prethodno spojeni u jedan jedinstven, nastoje da na one ostale utiču što pozitivnije i korisnije, ali kako ovdašnji mentalitet nalaže Masa je u pravu, najčešće bivaju proglašeni za nenormalne, a nerijetko se desi da oni postaju tamni pod uticajem onih ostalih. Tako, loše utičući, na one koji ne odu, bijelih ostaje sve manje, do jednom, kad ih više neće ostati, naravno, svi oni će nestati.

Vremenska prognoza za juče, danas i sutra je opet, po ko zna koji put i više nego loša.  

Šta je to što nas spaja?

Svi, baš svi na ovom svijetu su, pogledom u nečije oči, ugledali to nešto. To nešto ni jedan ljudski mozak ne može da shvati, a samim tim ni da objasni. Tačno je da je Crvena Jabuka pokušala objasniti to nešto, i, uradili su to prilično slikovito: "...ima jedna tanka nit, koja čini naše snove i ne da se dirati...". Naša sudbina, a samim tim i pitanje: čije će nas oči očarati, su, sigurno, negdje zapisani i uredno posloženi. Kako i na koji način, kao i ko je pisao "dokumente" tog tipa, niko ne zna. Ja vjerujem da je to nešto zapisano u onom Ništa, tamo gdje se nalazi sva energija, moć, ljubav ili mržnja, sreća ili nesreća. 

Razni "Umovi" su pokušali da objasne ko to kontroliše ljudsku sudbinu, ali, na žalost, čovjeku širokih shvatanja, njihova objašnjenja su nebulozna jer zvuče poput najprostije bajke braće Grim. Isto kao što niko ne zna objašnjenje teorije o Kosmosu kao beskrajnom prostoru, tako ni mi ne možemo znati čije će nas oči očarati. Mi, kao obični ljudi i smrtnici, jednostavno, samo možemo saznati kad je to nešto djelovalo na nas, kad su nas nečije oči očarale. Na žalost, kao ljudi koji nismo slijepi što se tog pravca tiče, znamo, opet na žalost, da će nas te iste oči više puta razočarati i dovoditi do granice bijesa, nekad i mržnje, često ludila. Na svu sreću, to razočarenje prođe brzo, prestajemo biti ludi, opet postajemo ljudi. 

Uvijek, u svakoj životnoj oblasti postoji ono Pozitivno i Negativno, ista situacija je kod očiju. Zašto ratujemo? Upravo zato što neki tamo predsjednik neke tamo države nije ugledao to nešto u očima onog predsjednika sa kojim je pregovarao. Ne dođe uvijek do rata, uz to što ne pronalazi to nešto u očima drugog predsjednika, mora biti tvrdoglav, malo više. I eto, pošto njihove oči ne spaja ta neka nit, svi mi, kao narod (nebitno koji) ispaštamo zbog nečije (ne)različitosti. Da nisu isti, lako bi se dogovorili. Opet, da im je neko drugi bio predsjednik države, možda bi u očima sagovornika uspio pronaći to nešto, ali, sigurno, sa nekim drugim, u ovom slučaju predsjednikom, se ne bi složio u onom u čemu se ovaj, koji im je sad na vlasti, složio. Baš zbog toga, zbog očiju, ratovi se nikako ne mogu izbjeći. 

Ko nam je kriv pa se (ne)pronalazimo? Pitanje je na koje niko ne može dati potpun, dovoljno argumentovan odgovor.