Bila jednom tri drugara...

  Dođu tako vremena kad pamet zašuti... 

                                                                       Ivo Andrić  

Ta vremena o kojima Andrić piše kod nas bar, traju otkad postojimo, od onog dana kad je neko, onako iz šale vidio tri dječačića koji su se igrali na igralištu, ne znam čega, i tom prilikom rekao "Ovaj će biti Bošnjak, ovaj Srbin, a ovog će ostali zvati Hrvat!" tad, u tom momentu kad je nama neznanom čovjeku ispala ta rečenica iz usta, problemi su počeli. Trojicu najboljih prijatelja, na igralištu, zajedno nikada niko, od onog dana nije vidio. Dolazili su oni, naravno, i igrali se, samo sa nekim drugim dječacima, svako u svoje vrijeme. Kako dođe jedan, tako ode drugi, i tim redoslijedom do danas i do ko zna kada u budućnost. Nisu pričali, nisu se gledali, igrali su se sa onima koji su njihovi i u sebi sakupljali mržnju i bijes, sve do jednom. 

Tog jutra probudili su se u isto vrijeme, napeti i nervozni, kao da je nešto u njima ključalo. Glagol ključati nije bio dovoljan kako bi se opisalo stanje u njihovim dušama u tim trenucima. Iako nije ključalo, nije ni buktalo, nego je radilo nešto još gore, bilo je neopisivo; sav onaj bijes i mržnju koje su skupili tokom proteklog perioda od onog dana kad se razdvojiše, morali su izbaciti iz sebe jer prosto više ni jedan pikomolekul mržnje ili bijesa nije mogao da, u njima, nađe prostora za opstanak. 

Neobično za njih, stigli su na ono igralište na kojem su se do nekidan zajedno igrali, svi u isto vrijeme, kao po dogovoru; dogovora, što je logično, nije bilo jer se nisu ni očima gledali, a kamoli da su pričali i dogovarali se. Inače, za to doba dana, oko igrališta i nekih birtija i radnji koje su se nalazile pored njega bilo je neobično mnogo ljudi. Bio je tu isti onaj zbog čije su se rečenice razdvojili, on, a ja ni dalje ne znam ko je i šta je, i posmatrao, istim pogledom kao i onog dana, veselim, nebrižnim. Da je bio neki gospodin ne bih rekao, kao ni da je bio neki ljudstvom učen čovjek. Da, da nastavim, gledao ih je tako, jednim dijelom pogledom zadovoljstva a drugim dijelom, pogledom uspjeha prema samom sebi; znao je da u toj priči samo on pobjeđuje. Gore, gdje sam pisao o onome kako su se posvađali zaboravio sam navesti da su se njemu, vjerovali ili ne, obraćali za svaki svoj problem i šta da rade, kako da ga riješe. On je naravno, zbog svog ličnog zadovoljstva, u sve i jedan problem svakog od njih trojice kao uzroke tog problema uplitao je drugu dvojicu. Tako je trougao prijateljstva polako iščezavao. Na igralištu, tada prepunom ljudi i neljudi, planulo je, počela je utakmica za život i smrt, za prevlast na terenu. Nakon nekoliko godina tako krvničke i neljudske bitke došlo je primirje. Ono nije bilo uslovljeno ponovnim uspostavljanjem prijateljskih veza kao ni ponovnim uspostavljanjem jednakostraničnog trougla, bilo je uslovljenjo velikim brojem žrtava, u stvari, nije ni žrtvama, jer su izgubili smisao za  Biti čovjek, jedno je sigurno, a to je da je prestanak krvničke bitke došao sam po sebi jer svakom od njih trojice ostala je šačica njihovih. 

Ne znam, jer nisam prorok, da li će se oni pomiriti i da li će opet činiti onaj jednakostranični trougao prijateljstva. Volio bih, jer sam čovjek.  

Da je benzinu potrebna samo jedna iskra kako bi iznenada prouzrokovao vatru, dokazano je. Benzin dobro zna iskru i njene osobine, i zna da će ona sa njim prouzrokovati vatru. Njih trojica nisu znali za Neljud i za njegove osobine, i vatra je planula tamo gdje nije bila potrebna, a kad vatra plane gdje ju niko nije priželjkivao-dođe do požara, manjeg ili većeg.