Oni nisu naši

Pogrešno se vjeruje da fašizam, prostački nacionalizam, neonacizam, homofobija, ksenofobija, ljubav prema Putinu i sl. svoje uzroke imaju u gladi, siromaštvu, izgubljenom dostojanstvu, kolektivnoj traumi i istorijskoj nepravdi. Svi ti, danas toliko relativizovani pojmovi da više niko sa sigurnošću ne zna šta oni znače, u sebi zaista sadrže gnjev izazvan ekonomskim i socijalnim razvojem i statusom. Međutim, stvari kao što su siromaštvo, kolektivna trauma i nacionalni ponos ne mogu biti uzrok sami po sebi, već gorivo koje pokreće motor satkan od malograđanštine.

Dakle, osnovni uzrok fašizma, nacionalizma, neonacizma i ljubavi prema Putinu je malograđanština. Provincijalna, palanačka i cinizmom ukrašena malograđanština. Taj uzrok, tako ambivalentan da ga je skoro pa nemoguće univerzalno definisati prepoznajemo samo po njegovim manifestacijama u stvarnom životu. Kad god vidite osobu koja ljubomorno čuva svoj društveni položaj, radi se o malograđaninu. Bio on predsjednik, gradonačelnik, nečiji radnik ili komšija, malograđanin radi na neprestanom procjenjivanju odnosa snaga. Za njega je u pravu samo onaj ko je jači na datom mjestu, u datom trenutku.

On preživljava i nadjačava sve epohe. Svojim nekritičkim bićem uništava sve heroje, ali i prihvata nove heroje. Nikada nijedno zlo nije prošlo bez učešća malograđanina.

On je mirno posmatrao kako su dotad ugledni Jevreji na koljenima čistili bečke ulice 1938. godine. Onda je kroz špijunku gledao kako mu komšije odvode u Aušvic, Jasenovac, Keraterm, Goli otok ili u sovjetske gulage. Svašta je on vidio, kako se bacaju bombe na Vijetnam, Sarajevo, Beograd i Marijupolj, ali i kako se ubijaju i tuku novinari, aktivisti, tamo neki borci za ljudska prava. Svi slabiji su njegovi neprijatelji, nema on ništa protiv njih, ali čim se nešto bune, čim nešto traže, to ne može biti dobro. Sebe je ubijedio da je on taj koji je ugrožen, pa je zadovoljan kad dominira, kad je među svojima.

Za njega ne postoji ni život, ni sloboda, ni priroda, ni društvo, postoji samo punjenje i pražnjenje crijeva. On jedino tom procesu prilazi kritički, da li je gorko, slano, vruće ili hladno. Sva druga dešavanja su samo prateća pojava, neminovnost s kojom on lično nema ništa. Naravno, dok god je u mogućnosti da pravilno ocijeni raspored snaga i moći. On se pravi da je neutralan, ali na kraju uvijek opravda ponašanje nasilnika.

Ukratko, on je najgori čovjek na svijetu.

Preživljava tako što se naslađuje. Ako se ne naslađuje, kad ponekad zna da jači možda i nije u pravu, onda traži opravdanje u ponašanju žrtve, a ako ni to, onda samo ćuti i trepće. Ipak su oni svoji.

Lično me je Maksim Gorki naučio da je najgori čovjek na svijetu univerzalan slučajno objavivši svoju novelu pod nazivom „Gradić Okurov“ (1909). Gorki misli da piše o zbunjenoj malograđanštini u ruskoj provinciji nakon poraza Prve ruske revolucije 1905. godine. U stvarnosti on piše i o Banjaluci 2023. godine. Gradić Okurov nema veze sa geografijom, nego sa provincijom i njenim vrijednostima.

Ne znam koliko će se zaljubljenicima u Putina, homofobima, ksenofobima i ostalim malograđanima svidjeti ono što Gorki opisuje, jer opisuje upravo njih, ali nas u priču uvodi riječima Dostojevskog, njihovog omiljenog pisca kojeg nisu čitali: „…palanka, zverinji log“.

***

U noći 18. marta u Banjaluci je napadnuta grupa aktivista i novinara, koji su se okupili spontano u privatnim prostorijama da održe sastanak. Neko je mislio da oni organizuju gej paradu. Mislio je to i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, i (malo)gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković. Njih dvojica su svojim izjavama potpalili, a možda i dali signal svojim dežurnim huliganima za napad na ove ljude. Huligani su mislili da napadaju transdžendere i homoseksualce, a u stvari su nanijeli tjelesne povrede jednoj novinarki i jednom fotoreporteru.

Ni za koga to nije bilo pretjerano iznenađujuće, što samu stvar čini zastrašujućom. Niko nije postavio pitanje kako je grupa huligana mogla znati gdje će napadnuta grupa održati svoj sastanak. Naravno da nemaju svoj izvor u policiji. Kome bi moglo pasti na pamet da je policija saučesnik u nasilju, kad dan ranije sama prizna da napadnutoj grupi ne može garantovati bezbjednost, zbog čega im zabranjuje javno prikazivanje dokumentarnog filma.

Policija koja je rastjerala onolike proteste, vršila progone penzionera i omladine, koja ima helikoptere, transportere i koja nam garantuje bezbjenost od spoljnog neprijatelja, po sopstvenom priznanju novinare i aktiviste nije mogla zaštiti od tridesetak huligana.

Ko bi još mogao pomisliti da je ta policija na strani nasilnika. Ni ja.

Međutim, još jedan dan ranije Milorad Dodik je rekao da mu je pisalo trinaest organizacija povodom prikazivanja dokumentarnog filma koji je trebalo da organizuje napadnuta grupa. On im nije poručio da je Republika Srpska društvo u kojem vlada pluralizam i međusobno uvažavanje, gdje se stavovi suočavaju dijalogom a ne intervencijama represivnog aparata. Predsjednik svih nas, a ne samo odabranih nacionalista i zaljubljenika u Putina, pisma je iskoristio kao alibi i naredio policiji da ne dozvoli prikazivanje pomenutog filma.

Napad se dogodio, predsjednik je napadačima zaprijetio hapšenjem. Doduše naknadno, umjesto da im je zaprijetio hapšenjem kad su mu slali pisma u kojima prijete da će „izvesti narod na ulice“.

Predsjednikov mladi pandan i gradonačelnik Banjaluke nakon napada je izjavio da će „Banja Luka ostati bedem tradicionalno patrijarhalnih porodičnih vrijednosti“ i da je „na to ponosan, ne ulazeći u ničije pravo da voli koga hoće, ali ne i da paradira na taj način.“

Uvijek je nejasno šta su to porodične vrijednosti i kako to da se niko od zagovarača porodičnih i tradicionalnih vrijednosti nije digao protiv prostitucije, starleta, prodaje narkotika i protiv nasilnika koji dominiraju najvećim gradom u Republici Srpskoj.

Odgovor je jednostavan, pomenute negativne pojave su toliko raširene da više ne odudaraju. Normalno je da mladi žele da budu kriminalci i da su im djevojke starlete. To više nikoga ne uznemiruje. Ali prikazivanje dokumentarnog filma uznemiruje, što oba političara pojedinačno prepoznaju, a Gorki zapisuje: „Uznemirenost stanovnika godila mu je, ona kao da ga je iznutra grejala, ispunjavajući mu srce hrabrošću. Pažljivo je posmatrao zabrinuta lica i jasno video da su svi ti ugledni ljudi nemoćni kao stado ovaca koje je izgubilo ovna predvodnika.“

I predsjednik Dodik i gradonačelnik Stanivuković su, na isti način kako su i došli do svojih pozicija moći, dobro izvagali koga, kad i koliko treba da podrže.

Tako izgledaju činjenice, a one kažu da su i sam predsjednik Republike Srpske i gradonačelnik Banjaluke likovi u noveli Gorkog: „Pošto smo u mladosti obeščastili zemlju, u starosti navaljujemo na nebo, tumarajući po manastirima i po hodočašćima.“

Zaista, sam predsjednik je nekadašnjem narodnom poslaniku savjetovao da „ako želi biti lider, mora biti dobar sa crkvom i Rusijom.“ Današnji gradonačelnik je to objeručke prihvatio. Krenuo je na Ostrog, na litije u Crnoj Gori, te plakao na društvenim mrežama kad je umro mitropolit Amfilohije. To nije problem. Problem je što znamo kakve je vrijednosti po pitanju pluralizma u društvu, po pitanju zapada, demokratije i manjina gajio Amfilohije i šta Srpska pravoslavna crkva misli o drugom i drugačijem.

***

Naši lideri nisu ljudi koji donose novu vrijednost i usmjeravaju traumatizovano i zbunjeno društvo. Oni mu podilaze, gradeći svoju moć na njegovim najnižim vrijednostima i osjećanjima: sigurnosti i pripadnosti grupi.

Njih dvojica, koji ne podržavaju nasilje (ali podržavaju nasilnike) dolaze iz mase ljudi u koju su napadnuti novinari pokušali da se sklone. "Sve su gledali ljudi iz obližnjih zgrada koji su, kada sam se pokušala sakriti među njima, huliganima rekli da ja nisam njihova. Ajdin i ja smo uspjeli pobjeći u auto i kružili smo tražeći ostale kolege. Ugledali smo policiju i rekli im da u blizini tuku ljude, na što su oni odgovorili kako nemaju ništa s tim" izjavila je napadnuta novinarka Vanja Stokić, neposredno nakon napada.

Ljudi iz obližnjih zgrada koji su huliganima rekli: "Ona nije naša!" takođe su vješti u odmjeravanju snaga na terenu i jedino što ih razlikuje od Dodika i Stanivukovića je manjak ambicije, što ih čini malograđanima. Malograđanin je i neambiciozna kukavica. Osim što je i najgori čovjek na svijetu. 
 
Takvi su i svi koji relativizuju nasilje u maniru predsjednika i gradonačelnika, isti kao oni kod kojih je napadnuta novinarka pokušala naći zaklon. Oni su, zajedno sa huliganima, najgori ljudi na svijetu.

Najgori će i ostati, bar dok su im „najmiliji razgovori o opštim, fantastičnim temama, koje daleko prelaze granice života u gradu Okurovu“.









Коментари

Популарни постови