Fenomen "devedeset pet"

   Nakon dužeg perioda u kojem nisam objavio ni jedan post, ne znači da nisam pisao, pisao sam, samo, nema smisla da objavljujem jer danas postoji baš mnogo ljudi kojima se ti postovi ne bi svidjeli, kaznili bi me na najgori mogući način, nije smrt u pitanju. Nisam ih objavljivao upravo iz tog razloga, što bih ispaštao zbog njih i bio bih prozvan Buntovnikom, jer danas ne postoji demokratija koliko god se o njoj pričalo, niko od Dželata neće uvažiti tuđe mišljenje ako mu se ne dopada, osjećam se kao da živim u Komunističkom režimu, kad nije bilo slobode govora, a kamoli pisanja.

U doba kada nad Balkanom, tačnije nad prostorom Bivše Jugoslavije nije sijala ona Zvijezda koja je trebala, koja je zračila onom srećom, zadovoljstvom ljudi, stanovnika, građana, kada su pucale puške Mjeseca i Sunca, rodile su se generacije prije nas, starije godinu, dvije, tri ili četiri. A mi, mi smo se rodili, devedeset pete, u Banjaluci, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani ili Skoplju, godine kada je ta Zvijezda počela bar malo da sija, ne da sija, nego da se nazire, ni danas ona ne sija baš potpuno, punim sjajem, i mislim da nikad neće. Upravo mi, poslanici te Zvijezde, svi mi koji smo rođeni u periodu od prvog januara do trideset prvog decembra, hladne devedeset pete, donijeli smo sreću našem narodu, malo skrenuli njegovu pažnju sa onih ratnih dešavanja, rat više nije bio tema svih razgovora. Rodišmo se mi, u stvari, rodiše nas naše Majke, a posadiše Očevi, i taman tad, čuo se zadnji pucanj, Mjesečev ili Sunčev, na prostorima ex-yu, niko ne zna čiji je on bio. Za taj zadnji pucanj čuli su baš svi na kugli Zemaljskoj i oko nje. Glas o "zadnjem pucnju" stigao je i do naše Zvijezde, iako nije bila sigurna u to da je vrijeme baš dobro, da su ljudi zadovoljni, da ne odlikuju mržnjom, počela se malo nazirati, uslovljena karakterom ljudi nad prostorom iznad kojeg se nalazi. Danas, sad, oko pola sedam, dok ovo pišem malo ustanem od stola, pogledam kroz prozor da vidim ima li je još, ima, ali nažalost ova magla i crni snijeg koji pada po našem narodu, sakrivaju je, pa se ona teško vidi, jako teško, a ionako se samo nazire.

Fenomen "devedeset pet" zahvatio je nas, koje je stvorio, zajedno sa ovim našim Narodima i učinio ih koliko-toliko sretnijima nego što su bili. Mi, predstavnici Fenomena "devedeset pet" ponosni smo na Zvijezdu koja ga je stvorila, i koja ga je nama poslala, ponosni smo na sebe, jer je On sastavljen od nas, mi smo mu glavni sastojak. Ne, nismo samo mi ponosni na nas, na nas su ponosni svi ljudi sa ovih prostora, jer smo ih učinili bar malo sretnijim hladne i gladne devedeset pete. To se vidi, to je očito, kada nas, učenike prvog razreda srednje, u mom slučaju Gimnazije pogledaju profesori, na njihovom licu se ne vidi osmjeh, ali postoji, dole, duboko u njima, u duši njihovoj, a vidi se na ona dva eliptična ogledala duše, koje očima zovemo.