Potcijeniti, cijeniti, precijeniti

Skoro, slušam Neko priča, neku priču. Ne priča taj ni bajku ni basnu, ni događaj ni doživljaj, pričao je, ne pripovijedao, nego poredio danas i neko juče iz njegovog vremena. Kaže taj, nama nepoznati vjetar, nešto se stravično promijenilo. Mi, moji vršnjaci i ja, ne znamo kako je bilo juče, ali i sami vidimo da nešto nije u redu i po mnogo čemu možemo uočiti da se juče razlikuje od danas. U vremenu dok je trajalo Juče, cijenio se kvalitet kako pojedinca tako i grupe. 

Prije par dana, ukjlučim televizor, eto, čisto radi dosade, kad tamo Vijesti. Masovna tučnjava; troje lica stradalo u pucnjavi; ...mladić poginuo u sabobraćaju pod dejstvom alkohola; ...nastavljaju školovanje na Oksfordu. Zašto je baš vijest koja povećava intelektualnu vrijednost nama susjedne Srbije posljednja u nizu vijesti? Takvi smo mi, kao populacija, ne znamo za kvalitet, nikad za to nismo čuli. Naravno, ne mora taj kvalitet biti intelektualnog karaktera, postoje i mnogi drugi kvaliteti koje mi, kao mentalitet ne prepoznajemo. U ovoj priči je apsolutno nebitno jesi li Hrvat, Bošnjak ili Srbin, radi se o tome, ma u šta god vjerovali, koji god grb zastupali, isti smo, bili kao jedno. Da, i sada smo mi to jedno, ali ne vidimo. Zagledajmo se! Stvar je u tome da, ako čuješ vijest da su učenici otišli na Oksford, ne u turističku posjetu, nego na školovanje, bio ti Hrvat, Bošnjak ili Srbin reći ćeš da nisu uredni sa glavom. O tome se radi, o mentalnom sklopu. Svim narodima iz Bivše Juge mentalni sklop, što se te oblasti tiče, oblasti uočavanja i podsticanja, ostao je isti. 

U ovom pasusu, sjetimo se Danas. Ne, ne moraš nositi ni debele naočale, ni tregere, ni karirane hlače, ni kratku kravatu, ne moraš biti ni žgoljav, ne moraš biti nikakav! Dovoljno je samo, eto, da se malo, samo malo, istakneš u pozitivnom, koje s vremena na vrijeme postaje negativno, pa da te prozovu, ne želim da znam kako. Želio bih da čestitam matematičarima i fizičarima, onima što svoje školovanje nastavljaju u jednom od najvećih kulturnih gradova na svijetu, Londonu, i na njegovom Univerzitetu, zvanom Oksford. Isto kao što sam čestitao mladim mozgovima želim da čestitam onima što ih nazivaju i prozivaju, jer stvarno treba biti poseban, treba biti nečovjek prema sebi, treba sebe uništavati. Šteta, dragi moji, pa odoše ovi koji iskaču iz mase, jer, nekad u budućnosti, vodiće nas ovi, što prozivaju i nazivaju. Jadni mi, kao karakter.