Titanik broj Dva

14. Aprila 1912. oko dva časa poslije ponoći, negdje na Atlantiku, najveći brod toga vremena, Titanik, prestao je ploviti, zapeo za ledeni brijeg i zaronio do hladne dubine od oko četiri hiljade metara. Njim je putovalo preko 2200 putnika i članova posade, ljudi. Svoju jednodnevnu turneju završio je neslavno. 

Danas, Titanik ima oko sedam milijardi putnika koji se smjenjuju iz dana u dan, različite starosne dobi, mi smo putnici Titanika, ali drugog. Ovaj, drugi Titanik na kojem plovimo Ti, ja, On, nebitno, sučeljava se sa više nego sličnom sudbinom onog prvog Titanika, koji je odnio oko 1520 života, što bogatih, siromašnih, što djece i odraslih. Naš Titanik, odnijeće sve živote svih onih koji putuju, koji se nalaze na njemu. Niko ih neće moći spasiti, to je očigledno.

 Zemljotresi i poplave ogromnih razmjera, čine onu Santu za koju je naš Titanik odavno zapeo i samo je pitanje momenta kada će se desiti Brodolom, kada ćemo svi nestati. 

  
Kriminal, korupcija, politika, ratovi... doveli su onog boga, koji se Priroda zove do mjere ključanja i, sporo, relativno sporo, ljudski životi se gase, putnici Titanika odlaze u Ništa, vraćaju se u ono odakle su došli. To ni jedna vjera i nauka ne može da objasni, a ničiji ljudski um ne može da shvati ono Ništa. Ništa je naš tvorac, i Ništa će biti naš ubica. Šta je starije, Kokoška ili Jaje? Ne znam, ali, šta god da je starije, moralo je nastati iz Ničega.

Do dana današnjeg, do 18. Januara nestalo je više miliona putnika Titanika, nestaje ih, nestajaće. Sve do jednog dana, momenta. 

Negdje u sredini najhladnijeg godišnjeg doba, Zime, temperature se penju visoko preko nule, Zima postaje kobna iz obe tačke gledišta, zavisi kako za koji kraj, kontinent. Negdje suše, negdje poplave, ovdje kod nas malo suše malo poplave. 

    
Tonemo-ne vidimo, nestajemo-ne vidimo. Mi smo slijepi.