Ja BiH te napustio

Gdje prestaje logika, tu počinje Bosna i Hercegovina. Rekao je neko meni nepoznat čija je misao, pa može se reći, ušla u legendu.

Otkad sam upoznat sa Bosnom i Hercegovinom nisam promijenio mišljenje o njoj. To se nje sigurno ne tiče jer ona ne zna za mene. Ne zna ko sam i gdje živim, ili gdje želim da živim. Ona ne zna da ja dugo i često razmišljam. Ne zna da isto toliko puta prozračim sobu da otvorim put svojim mislima. Nekima da odu, a nekima da poželim dobrodošlicu. Gledam i kroz prozor, nerijetko i novine čitam. Sve se mijenja. I taj pogled kroz prozor, i naslovna stranica na novinama. Vani je čas toplo, čas manje, čas kiša. Čas je parking na koji jednim dijelom gleda moj prozor prazan, čas pun. Ona ispod kafana isto.  Sve se mijenja, rekoh. Osim nje.

Posebna je, zato što je uvijek ista. Nikad čuti i vidjeti da se desilo nešto što bi je moglo promijeniti, na bolje. Iskreno bih želio znati kakav će to biti dan kada čujem da je ovdje sve normalno. Taj dan će vrlo vjerovatno označiti i kraj svijeta. Želio bih, i volio, čuti da su se desile promjene. Samo čuti, nikako doživjeti, makar one bile i na najbolje. Nije tajna da želim da napustim ovu teritoriju. Želim, što je prije moguće. Želio bih da je svi napuste.

Zemlja na kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi je zaslužila odmor, višegodišnji. Nije lako nositi toliki teret. Svi stanovnici koji čine ovo nešto su na neki svoj, a opet na šablonski način isti. Da sam ja zemlja na kojoj je nastanjena Bosna i Hercegovina pokušao bih da nestanem, da me nema. Znam i zašto. Ne bih mogao trpjeti teret četiri miliona onih koji sve znaju. Četiri miliona fudbalskih trenera. Četiri miliona duša bez duše. Četiri miliona koji za svakoga govore da je polupismen ili nepismen. Četiri miliona centarfora i golmana. Četiri miliona onih koji psuju. Četiri miliona predsjednika, ministara, sudija, doktora i učitelja. Četiri miliona književnih kritičara i uopšteno kritičara. Četiri miliona... Puno brate.

Osjećam da joj je potrebna utjeha. Koliko utjeha toliko i rješenje koje će osvijetliti posivjele dane. Ja nemam želju da ikoga tješim i da nudim rješenja. Ipak imam samo sedamnaest godina, kako reče neko iz ona četiri miliona. Želim da upravo ta četiri miliona ne traže od mene, u komentarima ispod teksta, da dajem rješenje nego da ga oni ponude. Oni su doktori, naučnici... Za mene ionako neće niko glasati. Ja se svejedno ni za šta ne kandidujem, na meni nije da rješavam.

Zato bih želio da Četiri Miliona onih koji znaju riješe probleme, ne da jadikuju, kao ja.

Usput. Za moju ličnost Bosna i Hercegovina predstavlja mjesto gdje sam se rodio, mjesto gdje živim i , uskoro, mjesto gdje sam živio. Za zapadnjake četiri miliona divljih ljudi sa buzdovanima i toljagama. Na koncu, sve je to manje bitno jer ona za nekoga predstavlja samo četiri miliona glasova.

Link