Do u buduće

Pao je mrak, a kiša ne prestaje. Od onda bogami, ko na našem prostoru rano rani, više od devetnaest godina nije ugledao to jutarnje Sunce i uočio to Svitanje o kome svi pišu i pričaju bajke. Zašto bajke? Jer je pojava jutarnjeg Sunca na ovom prostoru moguća samo u pričama bajkovitog karaktera. 

Godina je 2150.

Ja imam oko stotinu pedeset i pet godina i tekstove već duži vremenski period pišem sa Neba. Katkad, kad me uhvati sveopšta nostalgija pogledam dole prema Gospodskoj. Vidim, šta? Vidim, na svu moguću žalost isto ono što sam vidio prije nego što sam napisao onaj prvi pasus. Mrak i kišu. Doduše, ipak je malo lošije, da tako kažem jer se pojavilo i blato. Stanovnici više ne nose kišobrane. Pomirili su se sa tim da će kiša padati do kraja Vijeka. Čak je i noć okrenuta naopako, još nije svanulo! Valja napomenuti da neke nove generacije koje su vezane samo za naše krajeve nikad nisu čuli za riječ dan i Sunce. O tome moraju da maštaju i uče u školi kako se zajedno sa našom planetom okreću oko Sunca, njihovim očima nepoznate projekcije, i kako se svakih nekoliko časova smjenjuju dan i noć. Djeca koja imaju shvatanja šireg spektra, kojih nema neki zavidan broj, znaju da je smjena Dan-Noć samo jedna teza iz neke tamo, za njih bajke. Oni, djeca sa shvatanjima šireg spektra znaju i poznaju samo jednu višečasovnu smjenu. Noć-Noć. Što je dobro za njih ako će se nekada u budućnosti baviti raznoraznim analizama. Stvari će sagledavati realno, svojim očima, razgovaraće svojim jezikom, rečenice smišljati svojim mozgom, pisati ih svojim rukama i što je najbitnije od svega, neće dozvoliti da im neko tamo ispira mozak tuđim shvatanjima. Laži, prevare, malverzacije više ne postoje! Sve je to davno prevaziđeno i rađeno do te mjere da je postalo sastavni dio života svake jedinke. Ne, ne postoje ni laži ni prevare niti malverzacije, ali postoji nešto drugo, treće i četvrto za koje ne znam kako se zove jer ne živim u ovom vremenu. Ma i ne moram da znam, kao da je bitno ime. Bitno je ono što je na svu sreću lako uočljivo po mraku koji se obrušio na Gospodsku. Znate o čemu govorim. O drugom, trećem i četvrtom. Nego, da se vratim na mrak. Parkova nema, cvijeća nema, zelenila nema. Jer nema onog Sunca o kome se uči u školi. Zaboga, mrak je! Čak ni boje ne postoje, toliko je mračno da se ne može uočiti razlika između nečeg. Sve je u nijansama crne i meni do sada nepoznate boje, tamno crne. Čudno, zbunjujuće i žalosno. Ipak, u svakom zlu i negativnom postoji i neko dobro i pozitivno - ljudi polako postaju svjesni stanja u kojem se nalaze. 

Mrak je čudna materija. Obrušava se na sve živo i neživo, u slučaju potrebe za tim. Uništava sve što se nađe ispod njega. Ipak, taj Mrak, zbog nedostatka svjetla natjera ljude da pažljivije i bolje gledaju. On  uništi debeo sloj magle na očima. Naprosto, dovede ih do tačke gdje sami mijenjaju svoj karakter i okreću se pravcu iz kojeg se rađa Sunce. E to je jedna pozitivna tačka u moru negativnih koje čine Mrak. Ona, kao takva ima tu moć da poništi sve negativne i konačno uništi taj Mrak. Postoji problem. Pozitivna neće reagovati sama od sebe, za njom se mora tragati. Tragati!