Pismo sa Dijamanta

Dragi moji,

Ništa se ne brinite, dobro sam. Sinoć, kad sam vam rekao da idem prošetati po Gospodskoj otišao sam do nove, polususjedne nam planete koja je otkrivena prekjuče. Samo Bog zna kako sam došao do karte i kako sam na njihovoj tastaturi uspio da pronađem jezik na kojem biste me razumjeli. Nemojte me zvati na moj broj, roming je preskup, a i nemam baterije na telefonu, zaboravio sam punjač. Pričaćemo ovako, preko pisma, nadam se da nije problem. Ovdje mi se ne sviđa, ljudi ne postoje. Ovdje žive neka stvorenja za koje ne postoji ni dan ni noć. Neka stvorenja koja ne bih znao da opišem. Uglavnom, nekako sam se sporazumio sa nekim frajerom koji me je "dočekao" pred mjestom gdje sam stigao i odmah sam mu ispričao zbog čega sam ovdje. Ništa se ne brinite, bio sam ljubazan, baš onakav kakav ste željeli da budem kad negdje odem. I da, bio sam nadasve kulturan, sa ponosom sam predstavio vas a i ostalih sedam milijardi ljudi sa naše planetice. Rekao sam mu da su naši naučnici skoro otkrili njihovu planetu za koju tvrde da je od dijamanta. Naravno, on nije znao šta je to dijamant pa sam ja uzeo komadić sa poda te mu pokazao i objasnio da je to, kod nas, nešto o čemu narodi sanjaju, nešto što se smatra najvrijednijim i najčvršćim. Zamislite njegovu reakciju. Pogledao me onako, mislim sa dozom sažaljenja te me uhvatio za ruku i odveo me do najbliže "draguljarnice". 

U "draguljarnici" radi neko stvorenje sa četiri i po oka. On je navodno najprosvijećeniji u njihovoj naseobini. Pošto je ovaj koji me je dočekao sa njim na ti, zamolio ga je da mi pokaže nešto o čemu njihova stvorenja sanjaju. Ovaj je naravno pristao na molbu dobrog mu prijatelja te izašao negdje kroz vrata koja su se nalazila iza njega. Vratio se nakon par minuta. Pažljivo ga je nosio u nekoj kutiji iz koje se pušio narandžasti dim te ga izvadio nekom napravom. Sad sam sretan jer nisam dobio moždani udar! "Nadasve pametniji od ostalih" je iz kutije izvadio kamenčić koji najviše liči na onaj koji svaki ili svaki drugi dan šutiram od kuće do stadiona i nazad. Tada sam, dragi moji, shvatio koliko su ljudi sa naše planete sitne duše. Usput, mama, prvom prilikom mi pošalji onaj moj sivi ruksak i napuni ga kamenjem, uzmi ono kamenje iza zgrade, mislim da onakvo najviše cijene, da dam ovom čovjeku koji mi je nesvjesno ukazao na škrtost i pohlepu Zemljanina. I naravno mama, pismo u kojem se zahvaljujemo svi porodično jer nas je sve prosvijetlio, a ne samo mene. 

Nemam više ništa da vam kažem dragi moji osim da se ne brinete i da ću se vratiti prvom prilikom. Mislim, voz svaki dan leti u jedanaest prije podne ali ja ne mogu poći ako nemam neke papire. Izvadio bih ja njih nego, opština radi od šest do osam, a ja spavam od četiri do deset, tako da svako jutro prespavam čitavo radno vrijeme. Tako da ću se potruditi da dođem što prije do papira pa nazad. Da, zamalo da zaboravim; recite onima koji su po raznoraznim forumima, radio stanicama, blogovima, društvenim mrežama izrazli želju da dođu da žive na planetu od dijamanata da su nadasve glupi. Samo mogu shvatiti da je vrijedno samo ono čega je najmanje, a to je pravo prijateljstvo kojeg nema u velikoj mjeri ni ovdje a ni dole kod vas, na Zemlji. A, što se tiče dijamanta, shvatio sam da je on samo vrhunska prezentacija ljudske taštine.

Voli vas vaš Điđo