Loše?

Budući da se već duži vremenski period bukvalno prenemažem u odabiru teme koju ću obraditi na blogu odlučio sam otkucati koje nedjeljno slovo pred, nadam se lijep san pa kasnije pred novu radnu i uspješnu sedmicu. 

Problem koji me zaokuplja u zadnje vrijeme zapravo i nije neki problem. Radi se o tinejdžerima. O onima koji su dovoljno veliki da budu mali i o onima koji su previše mali da budu veliki. O onima čijeg sam društva član. Kao što sam vidio za vrijeme provedeno na Facebook-u i Twitter-u moji vršnjaci su stvarno zaglibili. To su ti problemi od kojih nema dalje, to su ti problemi koje oni smatraju da su najgori. Istina, stvarno je prevelik problem što ti frajer nije lajkovao post na zidu koji sadrži tri srca. Iskreno, uhvati me sveopšta tuga i sav se nekako razočaram kad ugledam curu koja je u bedaku zbog nekog njenog dečkića. U stvari, nisu samo cure takve, sve više je takvih muškaraca, koji su tužni kad ih napusti djevojče.

Joj, joj. Da imam moć bilo kakve vrste na televiziji i na svačijem monitoru bih prikazivao šta to tinejdžeri rade na ostatku planete. Šta je to što zaokuplja moje vršnjake u zemljama koje nemaju ni prošlost ni budućnost, nego uvijek sadašnjost. U zemljama u kojima od metka iz puške gine sve više i više sve mlađih i nedužnijih ljudi.  U zemljama gdje su moji vršnjaci opasani i nose kalašnjikov, pucaju iz njega. 

Istina, kad sam počeo pisati post planirao sam iskritikovati dio tinejdžerske populacije u kojoj se ja ne nalazim. Sada kada mi je nešto otvorilo oči kritikujem i sebe, pronašao sam se u toj grupi. Pa, zapitam se da li je moguće da sam pisao o tome kako je nama loše. Nama loše?! Nama koji imamo telefone najnovije generacije, koji život provodimo u školi, vani sa društvom, koji se smijemo većinu dana, koji smo u rasulu čim nas neko poprijeko pogleda. Da, po meni koji sam pisao sve i svašta ispada da nam je loše. Ne kažem ja da je nama savršeno dobro, naravno, može bolje, ali nije loše kako to može biti.  

Meni kojem je omogućeno da pišem ovo što sad pišem ne može biti loše, to tek sad vidim. Loše je sigurno onom ko svoj period "formiranja ličnosti" provodi na straži ili u rovu, ko puca iz kalašnjikova i koji je tužan jedino onda kada mu neko blizak smrtno strada, a to se, što je žalosno najčešće dešava pred njegovim očima. To je "tinejdžerska kriza".

I dalje stojim kod stava da smo država koja ne sjaji, ali nije u tolikoj tami i na toliko dubokom dnu na kakvom sam mislio da je. Zadovoljan sam jer poslije ručka ne moram na stražu, nego na trening. Sve u svemu, zadovoljniji sam svojim životom nego što sam bio prije sat vremena.