Otvori oči, Justicijo!

Tema jutarnje kafe, ručka i večere, sna i jave već dvije hiljade i dvanaest godina. Svakog dana na drugačiji način, ali je i dalje u centru pažnje. Ta pravda. Vječni je dokaz da se ljudi vječno mrze i da su vječno bili zli. Čak i oni u čiju korist presudi makar i najbolji pravnik za vijekove, rimska Justicija, nije bog zna šta pošten, pravedan i čestit jer teško će takav završiti ispred nje. Da bi napisao ovaj tekst, ili samo njegovu prvu rečenicu ne moraš biti doktor prava. Doktor prava bi, pretpostavljam, za definiciju pravde postavio neku formalnu rečenicu sa prve godine svog fakulteta. Pogriješio bi! Pravo nema skoro nikakve veze sa pravdom.

Pravda, ili nepravda zasigurno nije ono kada na kraju filma «dobro» pobijedi «zlo». Pravda je sve ono što nas okružuje, ono što živimo nakon svakog novog buđenja, ono što nas tjera dalje. Ne moraš biti doktor nauka da budeš pravedan. Istina je da ta pravda o kojoj se toliko priča (sada već nesvjesno) nije nimalo jednostavna. Zapravo, to je poslije vasione najkomplikovanija stvar na svijetu. Pitam se iz kog razloga najpoštenija i najnevinija Rimljanka, boginja pravde Justicija nosi povez preko očiju? Sasvim logično je da se ona treba  ponašati «Sine ira et studio» jedan kroz jedan, i da zbog toga ne želi da gleda one kojima sudi, da slučajno ne bi bila pristrasna.  

Najnevinija Rimljanka svojim povezom, pored svega ostalog ne želi pokvariti svoju nevinost i karakter. To se lako desi kad gledaš oko sebe, pa vidiš kakvi su to ljudi iz mase. Jednostavno, Justicija ne želi da gleda njihova lica puna zavisti i mržnje, maskirana lažnim osmijehom (često). S druge strane, ne želi da vidi ni grimase tuge i sreće, ponekad i želje za osvetom onima kojima sudi. Onima čiju glavu «siječe» mačem iz svoje desne ruke.

Postoji tu i jedna nejasnoća. Kako Justicija zna kome je prevagnulo kad ne vidi? To joj  neko mora reći. Neko joj preporučuje kome će to «sjeći glavu», prečesto se desi da upravo Taj Neko i nije neko oličenje karakternog čovjeka, pa ponekad i nastrada neko ko je manje kriv. Možda malo pretjerujem, Justicija je ipak boginja Pravde. Ona sve vidi, i kroz povez.

Da li je pravda pravedna?

Relativno. Ona je upravo jedna jedina, pored vasione, koju svako doživljava i tumači na sebi svojstven način. A njeni predstavnici su predstavljeni kao pravedni. Justicija je Ronaldo među pravnicima, a odavno kao da je na klupi. Ipak, svako ju doživljava na svoj način. Za nekog je ona Ronaldo među pravnicima isto koliko je i Josip Broz predsjednik FIFA-e.

Pravda i sve (ne)pravedne situacije kroz istoriju nam dokazuju da dobra vremena nisu nikada postojala. Ovo što slušamo svakog dana da živimo u najgorem vremenu u istoriji čovječanstva je čista neistina. Kako neko ko to priča može da zna? Nikako, zato što ne zna. Taj možda misli da je bilo bolje pod okupacijom Turske, Austro-Ugarske ili nacističke Njemačke i onda kada nije bilo struje, mobilnog telefona i televizora, i onda kada je pošta dolazila svakog ponedjeljka.

Pravda je možda malo i bolesna. Za svakog stanovnika SAD-a je pravedno ratovanje po državama Bliskog Istoka. To oni zovu ratom za slobodu. Mi to zovemo zločin. Ne ratni zločin. Ratni zločini ne postoje, rat je sam po sebi zločin. Tu se pravda ponaša malo nehumano, ali kao sve na svijetu, i ona je malo bolesna. Nadam se brzom ozdravljenju.

Za kraj. Niko na svijetu ne može birati svoje prvo ime, prezime. Ne može birati roditelje te mjesto i vrijeme gdje će biti rođen. Možda smo baš tu, prije nego što smo iole počeli živjeti izloženi nekoj vrsti nepravde. Ona je relativna stvar, više liči na misao kojoj težimo nego što je dio jave, što je zaista među nama. Ona nije među nama. To je ono što treba da nam slomi srce.