Onima koji osjećaju. Onima koji saosjećaju

Ovaj tekst je moj prvi koji je objavljen na mjestu koje nije ovaj blog. Iskreno se zahvaljujem ekipi sa Frontala i T-AT portala na pruženoj podršci. Hvala! 

Dobar je to osjećaj! :) 

Kada sam se rodio, nešto malo prije službenog završetka krvoprolića, protjerivanja, mučenja i onoga što je od velikog broja mojih vršnjaka načinilo siročad, ne znam kako je bilo. Da budem iskren, ne znam da je uopšte bilo. Tad nisam imao ni poštenih dvadeset dana i mislim da je sasvim normalno i bolje što se ne sjećam. Iako ne znam kako je bilo, znam da to osjećam i saosjećam. Da saosjećam sa svima koji su na svojoj koži osjetili strahote ratovanja, iščekivanja, te strahote življenja u jednoj ratom zahvaćenoj teritoriji. Ne saosjećam sa puškama i njihovim hladnim i čeličnim cijevima, granatama i crnim dimom zato što su upravo one učinile da Sunce iznad mjesta mog življenja sija tamom i grije hladnoćom, čak toliko godina poslije. Upravo suprotno. Saosjećam sa svim majkama koje je rat zavio u crno. Sa sestrama koje su izgubile svoju braću, svoje najveće i najbolje zaštitnike. Sa svom braćom kojima je rat uskratio pravo na dobrotu, toplinu, ljubav i punog pažnje zagrljaja kakvog samo sestra može da pruži. Sa već spomenutim vršnjacima koje roditelji gledaju sa neba. Sa djecom koja jedini kontakt sa svojim roditeljima imaju gledajući polaroid fotografije u novčanicima i sjećajući se isprekidanih slika u njihovom pamćenju. Saosjećam i sa onima koji su bili prisiljeni da napuste svoje do tada sigurne domove i sa onima koji su bili primorani da ostave stoku da umre od gladi, da do tada hranom pune poljane svojim odlaskom pretvore u jezive prizore koje niko ne želi vidjeti.

Priznajem da mi je žao što odrastam u periodu kakav je ovaj. Periodu kada se na svakom drugom koraku, čak i nakon skoro dvadeset godina po završetku daju uočiti stvari koje nas podsjećaju na rat i na sve one što su umrli u nerazjašnjenim okolnostima, na one koji su sada pod tamom i težinom crne zemlje i na one za koje se ni dan danas ne zna gdje su. Podsjeća me na ono što vidim godinama poslije. U takvim trenucima koji su okovani lancima iz kojih se ne može pobjeći, lancima istine, lancima krvi i suza, lancima koji te tjeraju da se boriš za budućnost bez krvi, stekao sam utisak da je dovoljna samo jedna iskrica da u očima ljudi koji mrze, ulice i zgrade mojih gradova, vikendice i šupe svih sela postanu vojni ciljevi. Da lica nedužnih ljudi postanu samo pokretne mete i predmeti po kojima će biti pljuvano, mjesta gdje će zli iskazivati svoju «silu». Da količina municije bude bitnija od količine namirnica. Ono malo nedostaje da se to desi. Iskrica. Sekunda. Ne sekunda. Manje od sekunde!

Usput, ako neko pita kojeg naroda sam pripadnik, imam da kažem samo to da ovaj tekst ne priznaje narode. Pripadnik sam naroda koji živi na planeti Zemlji, a njegov pripadnik je i svako onaj koji ovo čita ili ne čita. Pripadnik naroda koji hoda na dvije noge i čiji svaki pojedinac ima jednu glavu. Dobrovoljno zastupam sve obične, ni po čemu posebne ljude kroz čije vene teče crvena krv i sve one koji ne osjećaju nikakvu mržnju.

Zemljani smo, zar ne? I jedni.

Mrak boje tamnocrne. Srca čvrstine kamena. Crno Sunce. Sjećanje. Suze. Muk. Taj jezivi muk koga se bojim najviše na svijetu.

To je ono što je ostalo.