Moderna: odnos društvo - stvaralac

Moj prvi esej, zvanično :) 

U periodu između kraja devetnaestog vijeka i početka Prvog svjetskog rata mnogi kojima je predodređeno da budu umjetnici, samim tim i neshvaćeni od većine, su došli do izražaja odlučivši da pišu upravo o onome šta je od tadašnjeg društva činilo duboko u zemlju zakucane stubove shvatanja i velikim maljem tradicionalne ideje zatucane umove koji su zajedno bili ograđeni visokim zidovima egoizma čija je svrha bila da skrate poglede u širinu – o nedostatku razuma. Dobri stari nedostatak razuma se javlja svaki put kada se pojavi nešto novo, nikad prije viđeno i to iz ljubomore i prezira prema onima kojih se prepotentno društvo potajno boji – boljih. Šikanirajući ljude koje danas smatramo najvećim modernistima i, istovremeno, umjetnicima su pokušavali da uzdignu sebe iznad njih. Društvo je potajno bilo svjesno njihovog kvaliteta i dalekometno širokog pogleda. Naravno, društvo kao društvo nije bilo dovoljno jako da poruši te zidove i iskopa sebe iz dubine zemlje te se natjera da otvori oči i pogleda malo dalje od svog nosa. Društvo kao društvo je bilo tu samo da oteža put umjetnicima, onima koji se trude da kopaju i da sruše visoke zidove konzervativnog shvatanja, da spase čovječanstvo od šablona. Na kraju krajeva smatram da je uspjeh umjetnika i, između ostalog, uspjeh društva jer da se ono prema njima nije ophodilo na takav način oni zasigurno ne bi imali o čemu pisati i ne bi bili toliko posebni. Vrhunac njihovog opusa su upravo ona djela koja govore o malodušnosti građanstva.  Pretpostavljam da nije bilo tako danas ne bih znao ko su bili Bodler, Rembo, Verlen, Malarme... Hvala društvu jer je takvo baš zbog toga što danas znam ko su bili oni. Jako nesretni ljudi koji su svojim djelima slali poruke građanstvu da na ovom svijetu postoji poneko čije se shvatanje protivi opštem shvatanju u društvu.

Kao ilustraciju gore navedenog možemo uzeti pjesmu jednog od najboljih rušilaca visokih zidova koje sam spominjao, Šarl Bodlera i njegovog «Buntovnika».

U «Buntovniku» Anđeo koji kao orao slijeće sa neba predstavlja društvo koje Bodlera svojim postupcima pokušava natjerati da život živi i shvati na onaj način kojem se on protivi – šablonski. U ovoj pjesmi imamo i nešto religiozno. Anđela koji svoje tvrdnje potkrepljuje osnovnim idejama hrišćanstva: milosrđem, životu poslije života, i odlasku pred Hrista. Bez obzira na to Buntovnik ima svoj put kojeg se drži jer je u biti buntovništva suprotstavljanje dogmi. Zbog takvog poimanja života Buntovnik na sve anđeoske riječi odgovara sa: «Neću!» koje je u ovoj pjesmi, baš kao u životu jače od svih savjeta i priča o načelima kojih se neko treba držati da bi otišao u raj.

Građanstvo ili malograđanstvo ima potpuno pogrešnu sliku o Buntovniku.  Naime, ljudi misle da je pravi Buntovnik nešto destruktivno. Neko ko uništava pa iz ruševina uništenog pokušava da stvori nešto novo. Ne, pravi Buntovnik je upravo onakav kakav je tokom svog života bio Bodler: kreativan i sposoban da mijenja svijet oko sebe, izaziva zavist, prezir i ljubomoru.

Ja sam ubijeđen da je lik Šarl Bodlera nerijetko bio tema razgovora između onih koji su ga omalovažavali, daj Bože da ih je progonio u snovima. Činjenica je da svako vrijeme ima nešto novo osim društva, ono je uvijek konzervativno i neraspoloženo da prihvati novu ideju. Ipak, dok društvo vrijeđa i šikanira stvaraoce sa novim idejama ne zna da ih istovremeno održava u životu. Vjerujem da se svi iole omalovažavani stvaraoci vode tezom «Za dobrim konjem prašina se diže.» To je ono zbog čega ne odustaju.

Inače, moderna u Evropi je sam po sebi širok pojam koji nije moguće esejistički obraditi u cijelosti, stoga sam ja pokušao da osvijetlim jedan od pogleda na nju. Kroz Bodlera i njegovog Buntovnika. Kroz društvo i njegovu malodušnost, konzervativnost...