Bosna

Ja. Eksperiment. Nije mi lako. Moje tijelo je sastavljeno od više nekih drugih tijela. Imam tri ruke, tri noge, tri oka, tri mozga – tri shvatanja. Bitno je znati da svako od njih radi jedno protiv drugog. Na primjer, ako plavo oko hoće da iskopa zeleno, udružiće se sa smeđim, i tako u krug. 

To je taj začarani krug čiji uzrok pokušavaju da odgonetnu isti oni doktori koji su me sastavljali. Moje ruke i noge su polomljene, polomile su jedna drugu. Kičma mi se raspada jer pršljenovi mrze jedni druge, tako da se međusobno lome. Iako bih ja najsilnije željela da me uspavaju i da se više nikad mučna ne probudim, doktori me svakodnevno krpe, operišu, šivaju, daju infuzije, i što je najgore - tješe me. Neka me tješe, ali bar neka mi ne dolazi tetka, jer njena utjeha me još više ubija i samo probudi dijelove moga tijela koji će se pojesti međusobno. Iako sebe ne volim, sviđa mi se to što me voli nekolicina medicinskih sestara koje su, pa može se reći, fine. Znamo svi zašto me vole, ipak sam ja posebno stvorenje. Kada god pogledam među noge vidim tri gada koji su ljubomorni jedan na drugog, raznih veličina. Vole me i muški, jer opet imam tri, valjda različite. Mada je to meni sve isto.


Ja sam kao i svaki drugi bolesni invalid. Jedino što, eto, nemam porodicu. Moje majke su me napustile već davno. Još je jedino ostala neka tamo tetka koju sam prvi put vidio kada mi je došla u posjetu prije petnaest godina. Moje majke su dale dozvolu ovim zlim doktorima da u moje tijelo stave tijela tri čovjeka koje nikad nisam poznavao. Majke su dopustile - za pare naravno, jer nikad nisu imale šta jesti, a i kad su imale nije im bilo dovoljno -  da sa mojom krvlju pomiješaju još tri neke raznobojne. Kažem tri, jer kada god bih rekao da je to ista boja, opet bih bio žrtva sopstvenih ruku i nogu. Ali evo, sada ću tebi reći, jer si mi ti od povjerenja, a i nije mi dugo preostalo - sve je to ista bagra.


Dok čitam knjige povlačeći se po raznim bolnicama saznajem ponešto o sebi. Bog te vidio, u meni je sahranjeno hiljade i hiljade nekih drugih ljudi, koji su ubijeni. Ne računam ove što su poumirali sami od sebe. Mnogi su me i napustili, možda su oni najpametniji. A mnogi koji su otišli, vratili su se. Tek to su budale, bar ja tako mislim. Zašto li su se vraćali, a ja ih upozoravala? Ma znaju oni, svjesni su svega, nema ovdje neke svijetle budućnosti. Ma i ja to znam, jer ja sam jedna od rijetkih koja uspješno predvidi sve šta će se desiti. Umrijeću brate, kao što svako umre. Iako sam svjesna šta će se desiti, ne želim da crnina bude krvava, ne želim da nastradam od sopstvenih shvatanja, ruku i nogu. Želim da, a to sam već rekla, budem uspavana jedne zimske noći, pa da se ovi što će se radovati, raduju u svježem proljećnom jutru.


Šteta je, oni neće da mi usliše želju. Neće da me ubiju, kažu da će sve biti dobro, samo treba vrijeme. Ne vjerujem ja u to, prošlo je već dovoljno. Hajde, ako ništa, bar mi uvijek ostaje opcija samoubistva. Ne, nemam ja snage i hrabrosti da stavim pištolj na sljepoočnicu i opalim. Sa par riječi ću potpaliti svoja shvatanja, ruke i noge. Neka oni uzmu oružje i proliju svoju krv po mom tepihu, tako je najlakše. Samo čekam tu noć pred svježe proljećno jutro.


Oči, iskopajte se! Ruke, polomite se! Svi ste vi ista bagra!

I poslije par godina čujem šapat onog istog invalida...

Prošla je noć potpaljivanja, ja se opet probudila, ali se nije probudio niko drugi... Ruke nemam, noge nemam, mene nema... Kako to, ipak sam se probudila? Kako to da čujem iritirajući glas tetke koja me tješi, a ni nje nema? Ajoj, znam, ja sam sada slika u udžbeniku istorije. Stalno vidim crno, i ništa drugo, osim utorkom. Tada vidim lice nekog sretnog đaka. Dobro je, bolje im je!  Bolje mi je, ništa me ne boli. Šta da boli mrtvaca, izmrcvareno i osušeno tijelo rastopljeno u vremenu crne zemlje?


Objavljeno na Frontalu.