Društvo u minusu

Prije nekoliko dana sam bio u pozorištu. Nije bila gužva. Nisam siguran ni da li je pola sale bilo ispunjeno. Bitno je da je igrala tragikomedija, ali da je sveukupan prizor iz sale bio tragičan. Možda je grubo reći nešto takvo, ali prizor iz pozorišta okrutno podsjeća na prizore našeg društva.

Omladino, šta radiš? Ljudi, gdje ste kad treba da djelujemo zajedno? U kafani, druže. Omladino, ti propadaš. Sa tobom propada i društvo, jer društvo ostaje na tvojim leđima. Hej, ljudi! Nemojte misliti da sam staromodan, dosadan ili šta već, odem i ja u kafanu, ali kafana ne smije da bude prioritet! Prioriteti treba da su biblioteke, pozorišta, seminari, mali fudbal, odbojka i takve stvari. Stvari koje nas osvještavaju i čine nas boljim ljudima treba da su prvi na listi prioriteta. Zbog nas, gospodo, zbog takvog sistema vrednovanja, kad na našem mjestu budu naša djeca, kajaćemo se što se nismo trudili da taj sistem promijenimo na bolje. Opet ćemo biti nezadovoljni, ali to nezadovoljstvo ćemo iskazivati samo na mjestu na koje smo navikli još kao tinejdžeri – kafanu. I ostaćemo nemoćni i nijemi. Kao što smo uvijek i bili. To ćemo moći da zahvalimo sintagmama poput «ne tiče me se», «pusti to», «ima vremena» i «aj malo živi».

Zbog nas, omladine, društvo je otišlo u minus. I ponire svakim danom, svakom nepogledanom predstavom, svakom nepročitanom knjigom. U tom poniranju joj pomaže naša neosviještenost ili onesviještenost, nisam siguran. Kultura, karakter, lista prioriteta i sistem vrijednosti čine jednu podmornicu koja ponekad želi da ugleda svjetlost dana i da se popne do površine, ali unatoč maloj želji, podmornica ponire. Dno je dočekala. Sad čeka da bude zatrpana. Kad bude zatrpana, osvijestiće se. Kad bude zatrpana, imaće volju i trudiće se. Kad bude zatrpana, a uskoro će, kasno biće.

Sada nije kasno. Nije kasno jer još nemamo probleme kakve ima velika većina naših roditelja. Razmislimo o tim roditeljima. Onaj ko želi da svojoj djeci osigura luksuz hljeba i školovanje u ovakvom sistemu, neka nastavi svoju kafansku turneju. Oni koji žele suprotno, neka se pomjere!

Pomjerite se iz tog pasivnog položaja. Bježite! Sad mislite na sebe. Mislite o vašim nasljednicima. Da, mi grebemo dno kace dobrog evropskog života. Razmislite, da li je bolje napraviti konopac pa izaći sa dna ili se objesiti tim konopcem? Da li je bolje nastaviti grebati pa izgrebati, ili grebati malo manje da nešto ostane i za našu djecu?

Ja sam za izlazak na površinu. Ja želim da napravimo konopac koji će nas izvući gore. Sa dna ga možemo napraviti i od kulture i od ideja i od kafane. To je sve što je ostalo. Samo treba da pazimo kojeg materijala ćemo uzeti više. U toj situaciji će nam pomoći ona nova lista prioriteta.

Ti misli svojom glavom, trudi se za bolje! Možemo i zajedno...  

Objavljeno na portalu Frontal i u Nezavisnim novinama