Lažni patriotizam
Kolumna je objavljena u Nezavisnim novinama i na portalu Frontal.ba
U stvarnom životu patriotizam je niz pozitivnih osjećanja koja se vežu za jezik, kulturu, naciju i državu. Kod nas, patriotizam je nešto sasvim drugo. Prije svega predstavlja niz, nažalost, negativnih osjećanja prema drugima, visok stepen paranoje u društvenoj svijesti i strah od boljeg života.
Svakako, takvo pogrešno življenje (ne samo tumačenje) ovog pojma nas dovodi u situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Opet nažalost, to je situacija u kojoj kvalitet života (materijalno i moralno) nije na zavidnom nivou. Za mene lično patriotizam predstavlja ostanak kod svoje kuće, borbu za očuvanje kulturnog nasljeđa koje imamo, unapređivanje istog nasljeđa i stvaranje novog, kojeg će naslijediti naši potomci. Takav patriotizam se protivi današnjem patriotizmu koji oličenje vidi u ranije navedenom i nezvaničnim promovisanjem odlaska u srednju Evropu sa kokardom na čelu da bi svi drugi koji nisu Srbi vidjeli koliko otadžbina može i treba da se voli. Zbog toga je današnji patriotizam – lažni patriotizam.
Lažni patriotizam se ogleda i u političkim potezima u posljednjih dvadeset godina. Tako je, bar u Republici Srpskoj, ulaganje u porodicu postalo ulaganje u porodicu sa više od četiri člana. Nakon što su ti pojmovi apsolutno izjednačeni, došlo mi je da se zapitam da li takva politika mene koji imam samo jednu sestru stavlja van okvira porodice, dok su oni koji imaju više braće i sestara članovi jedne prave, patriotske porodice. Objašnjenje za ovakve političke poteze gotovo uvijek dobijamo u vidu demagoških rečenica poput: “Znaš li ti da se naša nacija raspada?!” i “Negativni prirodni priraštaj nas je primorao na ove mjere”.
Tako, svako od nas koji se zapita koji to đavo vrši uticaj na emociju naših naivnih nacionalista, dođe i do činjenice da naša politika na svoje stanovništvo gleda samo kao na jednu geografsku činjenicu, što odlučno odbijam da budem. Međutim, ako se malo detaljnije zagledamo, vidimo da ovakvoj politici nedostaje nešto izuzetno važno da bi se ista smatrala uspješnom – pozitivni rezultati. Dakle, ulaganje u porodice “četiri plus” ne samo da nije smanjilo negativan prirodni priraštaj, već je od mnogo rođene djece (za čiji nastanak je država platila roditelje) učinilo sirotinju.
Pored toga što dobijaju dohodak za “četiri plus” djece, država već godinama razvija ovakvu politiku i izgradnjom kuća takvim porodicama. U ovom slučaju, na osnovu viđenog na vijestima tokom proteklih godina, lako se da zaključiti da se kuće najmanje grade onima sa “četiri plus” djece. Sada, kriterijum je promijenjen, a nivo ljudskih jedinki je povećan na “deset plus”, što je moja slobodna procjena. Nažalost, za kvalitetnu budućnost te djece nije dovoljan samo krov nad glavom. Potrebni su i prevoz do škole, odjeća i školski pribor, te kvalitetno vaspitanje što njihovi roditelji najčešće nisu u mogućnosti da im pruže. Posljednje navedena stavka je potrebna samo ukoliko mala grupa ljudi koja vlada ima koristi od obrazovane i zdravo vaspitane djece – što se ispostavilo kao netačnim.
Naravno, ja ne sporim ničije ljudsko pravo na stvaranje neodređenog broja potomaka. Samo, onaj koji koristi to pravo mora, ne samo biti svjestan već i spreman da na svojim leđima nosi odgovornost za izdržavanje te djece. Daleko od toga da ne treba ulagati u porodične vrijednosti i višečlanim porodicama davati olakšice, kao što se radi u Francuskoj. Međutim, tu nailazimo na drastičnu razliku: Francuzi daju olakšice do te mjere da su za višečlane porodice svi artikli u supermarketima jeftiniji, što je i više nego pozitivno, dok naši nude kompletno izdržavanje, što je samo negativno. Ovako su nosioci takvih porodica motivisani da što duže ostanu nezaposleni. Zdravo je da država ponudi olakšice takvim porodicama, a obezbjeđivanje samo krova nad glavom (bez zaposlenja roditelja), bez date šanse da porodice same sebi zarade krov je nezdravo. Takva prividna politika “očuvanja nacije” je čisto populistička. Broj nezaposlenih se nije smanjio, a mnogi kojima je država gradila kuće da ne bi izgledali siromašno su i dalje – siromašni.
Sve ovo bi trebalo da predstavlja dokaz da našim, po prirodi podaničkim mentalitetom, vlada nacionalizam. Prepoznavši to, kratkovidi političari (jedini ovdje) su “nacionalno” nametnuli kao razlog i pokretač svih promjena. “Nacionalno” je postalo prioritet politike, jer je ta ista politika shvatila da neće dugo poživjeti ako nama kao zdravom i visokomoralnom narodu ponudi rješenje istinskih problema. Vremenom nam je postalo ne samo draže, već i jedino interesantno slušati kako se svijet udružio protiv nas, nego – kako će nam biti bolje. A bolje nam neće biti, barem sve dok su prioriteti naroda i “narodne” politike očuvanje nacionalnog (bez kulturnog) identiteta i očuvanje granica “đe se prostiremo Nebeski”.
Bolno je što svi koji na ovakav način gledaju nacionalni interes i cilj, te koji se ne slažu sa pogledom višegodišnje politike postaju – izdajnici. Ne smatram da “nacionalno” nije bitno, samo politika Republike Srpske i ja se ne slažemo u načinima očuvanja istog. Naime, ja smatram da “nacionalno” najbolje može da se sačuva ulaganjem u “kulturno”. No, istina je da je kultura, barem dosad, u budžetu Republike Srpske popunjavala prostor statističke greške. Kada uočimo jednu ovako tragičnu stvar, vrijeme je da se uključimo u politiku i da bezrezervno aktiviramo našu volju i emociju u rješavanje ovog pogubnog problema.
Za stotinu godina mi zasigurno nećemo nestati, ali ćemo biti stotinu puta nepismeniji, nekulturniji i primitivniji u odnosu na sadašnji trenutak. A sada zauzimamo visoko mjesto na listi “najgorih” po ovim kriterijumima. Tako nepismeniji, nekulturniji i primitivniji ćemo biti i stotinu puta lakši plijen i slađi zalogaj nekoj od velikih sila (za koje sad smatramo da kuju zavjere protiv nas). Takvi nećemo uspjeti da se izborimo sa tim silama, dok je i dalje jedino što nas uništava pošast naivnog nacionalizma.
Danas, stanovništvo Republike Srpske rješenje svojih problema ne vidi u ofanzivnoj borbi za egzistencijalne vrijednosti naše kulture i nas, već u pokoravanju političkim strujama ili povlačenjem u školjku sopstvene privatnosti. To zaista opravdava težnju naše politike koja, onako šapatom kaže da smo mi jedinstven narod na čijem će se primjeru svijet uvjeriti kako treba da se živi. Dosad, ta težnja je nailazila na opravdan podsmijeh zdravorazumnih ljudi. Na nama običnima je da vidimo šta će biti sutra. Ono što je predvidivo, na pragu sutrašnjeg dana će nas, po ko zna koji put dočekati predizborna obećanja bazirana na jeftinim nacionalističkim frazama.
Možda i ta primitivna retorika prosječnoj mladoj osobi daje motiv za napuštanje Republike Srpske. To i jeste jedina stvar za koju nas istinski motivišu. Iskreno, sumnjam da iko želi da napusti svoju kuću, ali već od sutra oni će nas motivisati da to učinimo. Dok to ne prestane, neki će samo maštati o danu kada će čuti predizborni slogan “Za kulturniju Srpsku”. Zasad je to neostvarivo jer primitivizam napada. Budite spremni, pružite mu otpor!
U stvarnom životu patriotizam je niz pozitivnih osjećanja koja se vežu za jezik, kulturu, naciju i državu. Kod nas, patriotizam je nešto sasvim drugo. Prije svega predstavlja niz, nažalost, negativnih osjećanja prema drugima, visok stepen paranoje u društvenoj svijesti i strah od boljeg života.
Svakako, takvo pogrešno življenje (ne samo tumačenje) ovog pojma nas dovodi u situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Opet nažalost, to je situacija u kojoj kvalitet života (materijalno i moralno) nije na zavidnom nivou. Za mene lično patriotizam predstavlja ostanak kod svoje kuće, borbu za očuvanje kulturnog nasljeđa koje imamo, unapređivanje istog nasljeđa i stvaranje novog, kojeg će naslijediti naši potomci. Takav patriotizam se protivi današnjem patriotizmu koji oličenje vidi u ranije navedenom i nezvaničnim promovisanjem odlaska u srednju Evropu sa kokardom na čelu da bi svi drugi koji nisu Srbi vidjeli koliko otadžbina može i treba da se voli. Zbog toga je današnji patriotizam – lažni patriotizam.
Lažni patriotizam se ogleda i u političkim potezima u posljednjih dvadeset godina. Tako je, bar u Republici Srpskoj, ulaganje u porodicu postalo ulaganje u porodicu sa više od četiri člana. Nakon što su ti pojmovi apsolutno izjednačeni, došlo mi je da se zapitam da li takva politika mene koji imam samo jednu sestru stavlja van okvira porodice, dok su oni koji imaju više braće i sestara članovi jedne prave, patriotske porodice. Objašnjenje za ovakve političke poteze gotovo uvijek dobijamo u vidu demagoških rečenica poput: “Znaš li ti da se naša nacija raspada?!” i “Negativni prirodni priraštaj nas je primorao na ove mjere”.
Tako, svako od nas koji se zapita koji to đavo vrši uticaj na emociju naših naivnih nacionalista, dođe i do činjenice da naša politika na svoje stanovništvo gleda samo kao na jednu geografsku činjenicu, što odlučno odbijam da budem. Međutim, ako se malo detaljnije zagledamo, vidimo da ovakvoj politici nedostaje nešto izuzetno važno da bi se ista smatrala uspješnom – pozitivni rezultati. Dakle, ulaganje u porodice “četiri plus” ne samo da nije smanjilo negativan prirodni priraštaj, već je od mnogo rođene djece (za čiji nastanak je država platila roditelje) učinilo sirotinju.
Pored toga što dobijaju dohodak za “četiri plus” djece, država već godinama razvija ovakvu politiku i izgradnjom kuća takvim porodicama. U ovom slučaju, na osnovu viđenog na vijestima tokom proteklih godina, lako se da zaključiti da se kuće najmanje grade onima sa “četiri plus” djece. Sada, kriterijum je promijenjen, a nivo ljudskih jedinki je povećan na “deset plus”, što je moja slobodna procjena. Nažalost, za kvalitetnu budućnost te djece nije dovoljan samo krov nad glavom. Potrebni su i prevoz do škole, odjeća i školski pribor, te kvalitetno vaspitanje što njihovi roditelji najčešće nisu u mogućnosti da im pruže. Posljednje navedena stavka je potrebna samo ukoliko mala grupa ljudi koja vlada ima koristi od obrazovane i zdravo vaspitane djece – što se ispostavilo kao netačnim.
Naravno, ja ne sporim ničije ljudsko pravo na stvaranje neodređenog broja potomaka. Samo, onaj koji koristi to pravo mora, ne samo biti svjestan već i spreman da na svojim leđima nosi odgovornost za izdržavanje te djece. Daleko od toga da ne treba ulagati u porodične vrijednosti i višečlanim porodicama davati olakšice, kao što se radi u Francuskoj. Međutim, tu nailazimo na drastičnu razliku: Francuzi daju olakšice do te mjere da su za višečlane porodice svi artikli u supermarketima jeftiniji, što je i više nego pozitivno, dok naši nude kompletno izdržavanje, što je samo negativno. Ovako su nosioci takvih porodica motivisani da što duže ostanu nezaposleni. Zdravo je da država ponudi olakšice takvim porodicama, a obezbjeđivanje samo krova nad glavom (bez zaposlenja roditelja), bez date šanse da porodice same sebi zarade krov je nezdravo. Takva prividna politika “očuvanja nacije” je čisto populistička. Broj nezaposlenih se nije smanjio, a mnogi kojima je država gradila kuće da ne bi izgledali siromašno su i dalje – siromašni.
Sve ovo bi trebalo da predstavlja dokaz da našim, po prirodi podaničkim mentalitetom, vlada nacionalizam. Prepoznavši to, kratkovidi političari (jedini ovdje) su “nacionalno” nametnuli kao razlog i pokretač svih promjena. “Nacionalno” je postalo prioritet politike, jer je ta ista politika shvatila da neće dugo poživjeti ako nama kao zdravom i visokomoralnom narodu ponudi rješenje istinskih problema. Vremenom nam je postalo ne samo draže, već i jedino interesantno slušati kako se svijet udružio protiv nas, nego – kako će nam biti bolje. A bolje nam neće biti, barem sve dok su prioriteti naroda i “narodne” politike očuvanje nacionalnog (bez kulturnog) identiteta i očuvanje granica “đe se prostiremo Nebeski”.
Bolno je što svi koji na ovakav način gledaju nacionalni interes i cilj, te koji se ne slažu sa pogledom višegodišnje politike postaju – izdajnici. Ne smatram da “nacionalno” nije bitno, samo politika Republike Srpske i ja se ne slažemo u načinima očuvanja istog. Naime, ja smatram da “nacionalno” najbolje može da se sačuva ulaganjem u “kulturno”. No, istina je da je kultura, barem dosad, u budžetu Republike Srpske popunjavala prostor statističke greške. Kada uočimo jednu ovako tragičnu stvar, vrijeme je da se uključimo u politiku i da bezrezervno aktiviramo našu volju i emociju u rješavanje ovog pogubnog problema.
Za stotinu godina mi zasigurno nećemo nestati, ali ćemo biti stotinu puta nepismeniji, nekulturniji i primitivniji u odnosu na sadašnji trenutak. A sada zauzimamo visoko mjesto na listi “najgorih” po ovim kriterijumima. Tako nepismeniji, nekulturniji i primitivniji ćemo biti i stotinu puta lakši plijen i slađi zalogaj nekoj od velikih sila (za koje sad smatramo da kuju zavjere protiv nas). Takvi nećemo uspjeti da se izborimo sa tim silama, dok je i dalje jedino što nas uništava pošast naivnog nacionalizma.
Danas, stanovništvo Republike Srpske rješenje svojih problema ne vidi u ofanzivnoj borbi za egzistencijalne vrijednosti naše kulture i nas, već u pokoravanju političkim strujama ili povlačenjem u školjku sopstvene privatnosti. To zaista opravdava težnju naše politike koja, onako šapatom kaže da smo mi jedinstven narod na čijem će se primjeru svijet uvjeriti kako treba da se živi. Dosad, ta težnja je nailazila na opravdan podsmijeh zdravorazumnih ljudi. Na nama običnima je da vidimo šta će biti sutra. Ono što je predvidivo, na pragu sutrašnjeg dana će nas, po ko zna koji put dočekati predizborna obećanja bazirana na jeftinim nacionalističkim frazama.
Možda i ta primitivna retorika prosječnoj mladoj osobi daje motiv za napuštanje Republike Srpske. To i jeste jedina stvar za koju nas istinski motivišu. Iskreno, sumnjam da iko želi da napusti svoju kuću, ali već od sutra oni će nas motivisati da to učinimo. Dok to ne prestane, neki će samo maštati o danu kada će čuti predizborni slogan “Za kulturniju Srpsku”. Zasad je to neostvarivo jer primitivizam napada. Budite spremni, pružite mu otpor!
Коментари
Постави коментар
Komentariši