Banjalučki maskenbal
Objavljeno 17. februara 2015.
Nezavisne novine
Frontal
Bilbordi su popunjeni, reklame na sve strane, drušvene mreže vrve. Pomislih, o čemu li se radi, kad ono – Bečki bal u Banjaluci. Pohrliše građani, pa zastaše kad ugledaše cijenu. Pretekoše ih malograđani, i hop – gužva na Bečkom balu u Banjaluci. Televizijski izvještaj koji je uslijedio nakon manifestacije ilustruje da ovaj Bal podsjeća na Sterijinu “Pokondirenu tikvu”, Nušićevu “Gospođu ministarku” i mnoge druge satirične komade.
Cijena ulaznice od 170 evra je ono što je probudilo dodatno interesovanje i udarilo čežnju za ovim događajem, i priliku da se postane banjalučki Bečlija. Prema navodima Dijane Latinović, portparolke Bala, “cijena je sasvim pristupačna”, jer “mnogi mladi ljudi u banjalučkim klubovima potroše i 300 evra za jednu noć.” Shodno opažanju gospođice Latinović, postavlja se pitanje zašto su učesnici Bala u medijima nazvani elitom, s obzirom da je događaj sam po sebi kud i kamo pristupačniji od ture pića u kafani.
U svemu mi nije jasno zašto banjalučko-bečka elita nije nazvana intelektualnom, iako su svi uslovi za to bili ispunjeni. To bi možda trebalo pitati akademika Vinka Perića, barjaktara ovdašnje intelektualne elite, takođe učesnika Bala, čiji Vikom orkestar predstavlja svojevrstan pandan Bečkoj filharmoniji.
U svakom slučaju, dosta je stvari za pohvalu. Prije svega, jednu privatnu agenciju koja je u svrhu pozitivnog poslovanja prepoznala ono što bi najviše odgovaralo onima kojih je najviše – malograđana. Nazvati ih elitom i zaraditi je školski primjer dobre poslovne politike. Po istom principu bi se, recimo, kada dođe ljeto, iznad lubenica koje niko neće da kupi, stavio pridjev “elitni”, a samim tim bismo dobili i “elitne lubenice”, za “elitne građane”, te izazvali opštu pomamu za istima.
Ako sve ostavimo po strani, Bečki bal u Banjaluci narušava naš (kulturni) identitet. Osvrćući se na istoriju, vidimo da je bal u bečkom dvoru redovno organizovan za vrijeme Prvog svjetskog rata. Svako ko je tada išao na bečke balove slavio je svaku prolivenu kap krvi ovdašnjih otporaša. Čuveni stihovi ispisani na zidu zatvora u Terezinu “naše će seni hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu”, bude led u kostima svakog ko ih zamisli. Vidimo da danas, i pored toga što u istoriji piše da smo pobijedili u Velikom ratu, naše sjene ne hodaju po njihovim dvorovima, ali zato njihovi biznismeni hodaju stazama naše slobode. Baš uz valcer je odlučeno da se mora ugušiti napredak ovdašnje kulturne baštine. Banjalučki Veleizdajnički proces i, manje poznato Suđenje đacima samo su neki primjeri tog gušenja. Nažalost, Bečkim balom u Banjaluci je upravo pokušaj gušenja naše kulturne baštine.
U izvještaju se navodi i da jedan dio od prihoda ove manifestacije ide u humanitarne svrhe. Predlažem da se dio sredstava donira Banjalučkoj filharmoniji kojoj je novac potreban kao vazduh, da bi opstala. U par godina svog postojanja, filharmonija je održala svega nekoliko koncerata, što je nakazan podatak, jer kulturna baština umjesto da jača – umire. Istovremeno, dok strani umjetnici u samom žarištu naše kulturne scene sviraju tuđe valcere, talentovani mladi muzičari iz Republike Srpske odlaze trbuhom za kruhom da podupiru tuđe stubove kulture.
Inače u Beču se tradicionalno organizuje “Svetosavski bal”. Manje je poznato da je prvi put organizovan 1846. godine od strane Miloša Obrenovića kao “Slavenski bal”, sa namjerom da okupi sve viđenije Srbe na jednom mjestu. Valcer za taj bal komponovao je Johan Štraus Mlađi, i od tada je “Srpski kvadril” neizostavan dio svakog balskog programa. Pored toga, najskuplja ulaznica za “Svetosavski bal” u Beču koštala je 85 evra. Čisto informativno treba upitati portparolku Latinović koliko mladi u Beču troše po izlasku u klub, te kakva bi se analogija mogla napraviti poredeći cijene ulaznica ovog našeg (Bečkog) i onog njhovog (Svetosavskog) bala?
Nakon svega, Bečki bal u Banjaluci je donio još jedan argument onima koji se zalažu za istinske i prave vrijednosti u društvu. Još jedan metak u pištolj njima koji nastoje da se izbore sa “elitom” mislilaca koji nam kopaju sve dublji grob. Samo me zanima, kada ovdašnja “elita” bude prisustvovala kulturološkoj, vrijednosnoj i intelektualnoj sahrani ovog društva, hoće li i tada masno platiti ulaz?
Ili će samo otići na počasni ručak.
Nezavisne novine
Frontal
Bilbordi su popunjeni, reklame na sve strane, drušvene mreže vrve. Pomislih, o čemu li se radi, kad ono – Bečki bal u Banjaluci. Pohrliše građani, pa zastaše kad ugledaše cijenu. Pretekoše ih malograđani, i hop – gužva na Bečkom balu u Banjaluci. Televizijski izvještaj koji je uslijedio nakon manifestacije ilustruje da ovaj Bal podsjeća na Sterijinu “Pokondirenu tikvu”, Nušićevu “Gospođu ministarku” i mnoge druge satirične komade.
Cijena ulaznice od 170 evra je ono što je probudilo dodatno interesovanje i udarilo čežnju za ovim događajem, i priliku da se postane banjalučki Bečlija. Prema navodima Dijane Latinović, portparolke Bala, “cijena je sasvim pristupačna”, jer “mnogi mladi ljudi u banjalučkim klubovima potroše i 300 evra za jednu noć.” Shodno opažanju gospođice Latinović, postavlja se pitanje zašto su učesnici Bala u medijima nazvani elitom, s obzirom da je događaj sam po sebi kud i kamo pristupačniji od ture pića u kafani.
U svemu mi nije jasno zašto banjalučko-bečka elita nije nazvana intelektualnom, iako su svi uslovi za to bili ispunjeni. To bi možda trebalo pitati akademika Vinka Perića, barjaktara ovdašnje intelektualne elite, takođe učesnika Bala, čiji Vikom orkestar predstavlja svojevrstan pandan Bečkoj filharmoniji.
U svakom slučaju, dosta je stvari za pohvalu. Prije svega, jednu privatnu agenciju koja je u svrhu pozitivnog poslovanja prepoznala ono što bi najviše odgovaralo onima kojih je najviše – malograđana. Nazvati ih elitom i zaraditi je školski primjer dobre poslovne politike. Po istom principu bi se, recimo, kada dođe ljeto, iznad lubenica koje niko neće da kupi, stavio pridjev “elitni”, a samim tim bismo dobili i “elitne lubenice”, za “elitne građane”, te izazvali opštu pomamu za istima.
Ako sve ostavimo po strani, Bečki bal u Banjaluci narušava naš (kulturni) identitet. Osvrćući se na istoriju, vidimo da je bal u bečkom dvoru redovno organizovan za vrijeme Prvog svjetskog rata. Svako ko je tada išao na bečke balove slavio je svaku prolivenu kap krvi ovdašnjih otporaša. Čuveni stihovi ispisani na zidu zatvora u Terezinu “naše će seni hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu”, bude led u kostima svakog ko ih zamisli. Vidimo da danas, i pored toga što u istoriji piše da smo pobijedili u Velikom ratu, naše sjene ne hodaju po njihovim dvorovima, ali zato njihovi biznismeni hodaju stazama naše slobode. Baš uz valcer je odlučeno da se mora ugušiti napredak ovdašnje kulturne baštine. Banjalučki Veleizdajnički proces i, manje poznato Suđenje đacima samo su neki primjeri tog gušenja. Nažalost, Bečkim balom u Banjaluci je upravo pokušaj gušenja naše kulturne baštine.
U izvještaju se navodi i da jedan dio od prihoda ove manifestacije ide u humanitarne svrhe. Predlažem da se dio sredstava donira Banjalučkoj filharmoniji kojoj je novac potreban kao vazduh, da bi opstala. U par godina svog postojanja, filharmonija je održala svega nekoliko koncerata, što je nakazan podatak, jer kulturna baština umjesto da jača – umire. Istovremeno, dok strani umjetnici u samom žarištu naše kulturne scene sviraju tuđe valcere, talentovani mladi muzičari iz Republike Srpske odlaze trbuhom za kruhom da podupiru tuđe stubove kulture.
Inače u Beču se tradicionalno organizuje “Svetosavski bal”. Manje je poznato da je prvi put organizovan 1846. godine od strane Miloša Obrenovića kao “Slavenski bal”, sa namjerom da okupi sve viđenije Srbe na jednom mjestu. Valcer za taj bal komponovao je Johan Štraus Mlađi, i od tada je “Srpski kvadril” neizostavan dio svakog balskog programa. Pored toga, najskuplja ulaznica za “Svetosavski bal” u Beču koštala je 85 evra. Čisto informativno treba upitati portparolku Latinović koliko mladi u Beču troše po izlasku u klub, te kakva bi se analogija mogla napraviti poredeći cijene ulaznica ovog našeg (Bečkog) i onog njhovog (Svetosavskog) bala?
Nakon svega, Bečki bal u Banjaluci je donio još jedan argument onima koji se zalažu za istinske i prave vrijednosti u društvu. Još jedan metak u pištolj njima koji nastoje da se izbore sa “elitom” mislilaca koji nam kopaju sve dublji grob. Samo me zanima, kada ovdašnja “elita” bude prisustvovala kulturološkoj, vrijednosnoj i intelektualnoj sahrani ovog društva, hoće li i tada masno platiti ulaz?
Ili će samo otići na počasni ručak.
