Njima se ne smije vjerovati
U jednom obraćanju studentima 1935. godine Staljin je rekao: -Vrijeme je da shvatimo kako najvredniji i najvažniji kapital na svijetu sačinjavaju ljudi, kadrovi. Mora se shvatiti: u sadašnjim okolnostima – kadrovi su od presudne važnosti.[1]
Poznata nam je i izjava Zorana Đinđića: -U svakoj zemlji su ljudi najveći potencijal. Ima zemalja koje imaju dijamante, zlato i energiju pa su siromašne. Zato što ljudi nisu sposobni da to koriste. Ima zemalja koje nemaju ništa, pa su bogate. Zato što su ljudi sposobni da se dobro organizuju. U principu je sve do ljudi.[2]
S tim se može povezati anegdota čiji su akteri škotski pisac Thomas Carlyle i Ralph Waldo Emerson. Naime, jednog dana njih dvojica su odlučili da se prošetaju selom Ecclefechan u Škotskoj. Kada je Emerson vidio siromašno, neplodno zemljište, pitao je svog domaćina:
-Šta vi uopšte uzgajate na ovakvoj zemlji?!
-Uzgajamo ljude.- odgovorio mu je Carlyle.[3]
Ovdje stajemo sa citatima i anegdotama, jer prijete odlaskom u nedogled.
Koliko god da smo različiti, svi uvijek imamo nešto zajedničko. Tako Staljin i Đinđić možda predstavljaju potpuno različite i nespojive ličnosti i filozofije, a zajedničko im je ono što krasi sve ljude koji upravljaju - način na koji se biraju kadrovi. Prvo odrede šta im je važno kao krajnji cilj karijere, da li budućnost društva, isključivo opstanak na vlasti ili bogaćenje porodice, a onda na odgovorna mjesta postavljaju ljude koji za to imaju dovoljne kvalifikacije. Dovoljne kvalifikacije nekad podrazumijevaju završen, nekad kupljen fakultet, nekad ogromnu kreativnost, brutalnost i želju za tlačenjem, nekad samo ulizivački potencijal, a odskora i aktivnost na društvenim mrežama po zadatku. Uz pomoć profila tih ljudi dovoljnih kvalifikacija se da ocijeniti šta oni vrednuju i na koji način razmišljaju.
Pojednostavljeno rečeno, Staljin je želio neograničen opstanak na vlasti, to znači sve poluge moći, pa je shodno tome vladao totalitarno i za to angažovao ljude koji su bili sposobni da to i ostvare. Često se radilo o ljudima izuzetnih referenci, ali su imali isti problem kao i kadrovi u nacističkoj industriji smrti, bili su destruktivni sa ozbiljnim poremećajima u sistemu vrijednosti. Gledajući njih, pritom ne znajući ko im je šef, vrlo lako shvatamo da u tamo nekom raskošnom kabinetu ne sjedi apostol jevanđelista.
Naša istorija kaže da smo svijet uvijek posmatrali kao crno-bijelu sliku, političare dijelili kao što dijelimo junake akcionih filmova, na isključivo dobre i isključivo loše. Zbog te naše podjele svakih nekoliko godina upadamo u ambis izgradnje kulta ličnosti. Pa nam nikad ne postoji vlast, nego postoji On koji vlada, a ni opozicija, nego On koji donosi spas. I oni se zaista tako ponašaju. Jedan čovjek bude predsjednik stranke, svi njeni organi, premijer, svi ministri i svi načelnici opština u kojima stranka ima vlast. Dok se ovaj drugi ponaša kao jedinstvena moralna vertikala. Obojici im je zajedničko to da se nijedan ne ponaša kao normalan čovjek. To je jasno i pticama na grani.
Već znamo da je zbog svojih odluka On koji vlada postao loš. Zbog toga mi treba da ispitujemo ovog drugog koji obećava, Onoga koji donosi spas. Pa ako nas taj koji donosi spas prevari i odjednom počne da se ponaša isto kao njegov prethodnik, ne treba da se ljutimo na njega, koji nas je iskoristio da ostvari svoje lične ciljeve, nego da žalimo za godinama koje smo čekali, a u stvarnom životu ih propustili.
Naše ogoljeno nezadovoljstvo i njegovo generisanje uopšte nije razuman razlog da izađemo na izbore, a kamoli da zbog toga dajemo svoj glas. Naravno da je nezadovoljstvo osnova svake promjene, ali ono samo po sebi nije dovoljno. Našem društvu treba promjena u suštini, a ona je mnogo više od podjele mandata u parlamentu.
Takvu promjenu ne donosi niko sam. Nju počinje da stvara onaj političar ili intelektualac koji će nepopularno usmjeravati svoje društvo, raditi na tome da to ono počne da želi nešto drugačije. Nikako ne smije da podilazi narodnoj masi. Drugim riječima – mora raditi na svoju štetu. Kada političar skrene u populizam on u stvari samo želi da preuzme jedan dio glasačkog tijela već postojećih populista. Njega zanima mandat, karijerni uspon, a ne suštinska promjena. Jer se na suštinskoj promjeni radi godinama ili decenijama. Najbolji primjer za to je Komunistička partija Jugoslavije koja je napravila suštinske promjene u dotadašnjem sistemu (da li na bolje ili na gore je pitanje za istoričare) ali je proteklo nekoliko decenija i jedan svjetski rat da bi oni došli u poziciju da ih se nešto pita i da ih neko želi.
Da li je neko prava alternativa najbolje se vidi po tome ko su njegovi ljudi dovoljnih kvalifikacija. Ako je i on okružen tipovima potpuno istog profila kao i vladajući, dakle tapšačima i skutonošama, na odgovornu funkciju neće izabrati vas kao stručnjaka ili vama slične, nego nekoga iz svog okruženja. Jer ti iz njegovog okruženja do trenutka dolaska na vlast već svima izgledaju sposobno i kvalifikovano. Imaju autoritet. Taj autoritet nisu stvorili sami, nego su ga stekli upravo zahvaljujući tome što su bili u zavjetrini karijernog uspona svog omiljenog političara.
Dakle, kada mi, obični građani vjerujemo krojačima sudbine koji su/bi na odgovorne funkcije postavili svoje ljude dovoljnih kvalifikacija zloupotrijebivši naše nezadovoljstvo, mi u stvari unazađujemo sebe.
Sreća je što niko od naših političara nema hitlerovske ili staljinovske kadrove koji bi sijali smrt i teror, ali je i nesreća što su na odgovorne funkcije postavljeni ljudi koji nemaju interes u budućnosti i razvoju civilizacije, nego im fotelja znači cijeli svijet za koji se vrijedi boriti, prodati principe, ugušiti ideje, odreći se sebe.
Ljudi dovoljnih kvalifikacija nisu oni ljudi koji se gaje na pustim poljima Škotske iz anegdote s početka. Takođe to nisu ni oni iz Đinđićeve rečenice, a oni mogu predstavljati narod Izraela, koji maltene živi u pustinji i spada u najuspješnije narode na planeti, samo zato jer ne strahuje od ljudi koji nešto znaju.
Ljudi dovoljnih kvalifikacija su svuda oko nas. Njihovo djelovanje može izgledati bezazleno, ali ono je sve osim toga. Tako dobijamo zakone, pravilnike i sudske odluke koji sadrže najosnovnije slovne, pravopisne i gramatičke greške. Dobijamo puteve koji se raspadaju dok su još novi. Dobijamo upravu, policiju, javni servis koji služi za uhljebljenje rođaka, komšija i prijatelja, zdravstveni sistem od kojeg se razbolite... i u konačnici dobijamo sve ono što nam iz ruku otima budućnost nas i naše djece.
Kada se podvuče crta, najbolje rješenje je da u izboru između dvojice sličnih političara odlučujemo prema njihovim najbližim saradnicima i onima koji imaju šansu i želju da to postanu. U slučaju da niko ne prođe naše prosuđivanje, ne smijemo birati manje zlo, već treba da prekrižimo listić. To oni shvataju svojim ličnim porazom, jer tad ne znaju šta im je činiti, to im smeta više od njihovog protivkandidata s kojim bi se vrlo rado udružili. Pošto su sujetni i paranoični, strahuju da se iza ćoška rađa neka patriotska avet, njima nedostižna, daleka od čekaonice raspodjele moći i fotelja. Oni se boje samo onoga koga ne mogu kupiti.
Kad im već ne smijemo vjerovati, bar ih pustimo da zadrhte.
[1] Tito: neispričane priče : tajni imperij Josipa Broza Tita, Denis Kuljiš, William Klinger
[2] Ako Srbija stane, izvor: https://www.youtube.com/watch?v=T7AV-rX_22g
[3] Confessions of an Advertising Man, David Ogilvy
Poznata nam je i izjava Zorana Đinđića: -U svakoj zemlji su ljudi najveći potencijal. Ima zemalja koje imaju dijamante, zlato i energiju pa su siromašne. Zato što ljudi nisu sposobni da to koriste. Ima zemalja koje nemaju ništa, pa su bogate. Zato što su ljudi sposobni da se dobro organizuju. U principu je sve do ljudi.[2]
S tim se može povezati anegdota čiji su akteri škotski pisac Thomas Carlyle i Ralph Waldo Emerson. Naime, jednog dana njih dvojica su odlučili da se prošetaju selom Ecclefechan u Škotskoj. Kada je Emerson vidio siromašno, neplodno zemljište, pitao je svog domaćina:
-Šta vi uopšte uzgajate na ovakvoj zemlji?!
-Uzgajamo ljude.- odgovorio mu je Carlyle.[3]
Ovdje stajemo sa citatima i anegdotama, jer prijete odlaskom u nedogled.
Koliko god da smo različiti, svi uvijek imamo nešto zajedničko. Tako Staljin i Đinđić možda predstavljaju potpuno različite i nespojive ličnosti i filozofije, a zajedničko im je ono što krasi sve ljude koji upravljaju - način na koji se biraju kadrovi. Prvo odrede šta im je važno kao krajnji cilj karijere, da li budućnost društva, isključivo opstanak na vlasti ili bogaćenje porodice, a onda na odgovorna mjesta postavljaju ljude koji za to imaju dovoljne kvalifikacije. Dovoljne kvalifikacije nekad podrazumijevaju završen, nekad kupljen fakultet, nekad ogromnu kreativnost, brutalnost i želju za tlačenjem, nekad samo ulizivački potencijal, a odskora i aktivnost na društvenim mrežama po zadatku. Uz pomoć profila tih ljudi dovoljnih kvalifikacija se da ocijeniti šta oni vrednuju i na koji način razmišljaju.
Pojednostavljeno rečeno, Staljin je želio neograničen opstanak na vlasti, to znači sve poluge moći, pa je shodno tome vladao totalitarno i za to angažovao ljude koji su bili sposobni da to i ostvare. Često se radilo o ljudima izuzetnih referenci, ali su imali isti problem kao i kadrovi u nacističkoj industriji smrti, bili su destruktivni sa ozbiljnim poremećajima u sistemu vrijednosti. Gledajući njih, pritom ne znajući ko im je šef, vrlo lako shvatamo da u tamo nekom raskošnom kabinetu ne sjedi apostol jevanđelista.
Naša istorija kaže da smo svijet uvijek posmatrali kao crno-bijelu sliku, političare dijelili kao što dijelimo junake akcionih filmova, na isključivo dobre i isključivo loše. Zbog te naše podjele svakih nekoliko godina upadamo u ambis izgradnje kulta ličnosti. Pa nam nikad ne postoji vlast, nego postoji On koji vlada, a ni opozicija, nego On koji donosi spas. I oni se zaista tako ponašaju. Jedan čovjek bude predsjednik stranke, svi njeni organi, premijer, svi ministri i svi načelnici opština u kojima stranka ima vlast. Dok se ovaj drugi ponaša kao jedinstvena moralna vertikala. Obojici im je zajedničko to da se nijedan ne ponaša kao normalan čovjek. To je jasno i pticama na grani.
Već znamo da je zbog svojih odluka On koji vlada postao loš. Zbog toga mi treba da ispitujemo ovog drugog koji obećava, Onoga koji donosi spas. Pa ako nas taj koji donosi spas prevari i odjednom počne da se ponaša isto kao njegov prethodnik, ne treba da se ljutimo na njega, koji nas je iskoristio da ostvari svoje lične ciljeve, nego da žalimo za godinama koje smo čekali, a u stvarnom životu ih propustili.
Naše ogoljeno nezadovoljstvo i njegovo generisanje uopšte nije razuman razlog da izađemo na izbore, a kamoli da zbog toga dajemo svoj glas. Naravno da je nezadovoljstvo osnova svake promjene, ali ono samo po sebi nije dovoljno. Našem društvu treba promjena u suštini, a ona je mnogo više od podjele mandata u parlamentu.
Takvu promjenu ne donosi niko sam. Nju počinje da stvara onaj političar ili intelektualac koji će nepopularno usmjeravati svoje društvo, raditi na tome da to ono počne da želi nešto drugačije. Nikako ne smije da podilazi narodnoj masi. Drugim riječima – mora raditi na svoju štetu. Kada političar skrene u populizam on u stvari samo želi da preuzme jedan dio glasačkog tijela već postojećih populista. Njega zanima mandat, karijerni uspon, a ne suštinska promjena. Jer se na suštinskoj promjeni radi godinama ili decenijama. Najbolji primjer za to je Komunistička partija Jugoslavije koja je napravila suštinske promjene u dotadašnjem sistemu (da li na bolje ili na gore je pitanje za istoričare) ali je proteklo nekoliko decenija i jedan svjetski rat da bi oni došli u poziciju da ih se nešto pita i da ih neko želi.
Da li je neko prava alternativa najbolje se vidi po tome ko su njegovi ljudi dovoljnih kvalifikacija. Ako je i on okružen tipovima potpuno istog profila kao i vladajući, dakle tapšačima i skutonošama, na odgovornu funkciju neće izabrati vas kao stručnjaka ili vama slične, nego nekoga iz svog okruženja. Jer ti iz njegovog okruženja do trenutka dolaska na vlast već svima izgledaju sposobno i kvalifikovano. Imaju autoritet. Taj autoritet nisu stvorili sami, nego su ga stekli upravo zahvaljujući tome što su bili u zavjetrini karijernog uspona svog omiljenog političara.
Dakle, kada mi, obični građani vjerujemo krojačima sudbine koji su/bi na odgovorne funkcije postavili svoje ljude dovoljnih kvalifikacija zloupotrijebivši naše nezadovoljstvo, mi u stvari unazađujemo sebe.
Sreća je što niko od naših političara nema hitlerovske ili staljinovske kadrove koji bi sijali smrt i teror, ali je i nesreća što su na odgovorne funkcije postavljeni ljudi koji nemaju interes u budućnosti i razvoju civilizacije, nego im fotelja znači cijeli svijet za koji se vrijedi boriti, prodati principe, ugušiti ideje, odreći se sebe.
Ljudi dovoljnih kvalifikacija nisu oni ljudi koji se gaje na pustim poljima Škotske iz anegdote s početka. Takođe to nisu ni oni iz Đinđićeve rečenice, a oni mogu predstavljati narod Izraela, koji maltene živi u pustinji i spada u najuspješnije narode na planeti, samo zato jer ne strahuje od ljudi koji nešto znaju.
Ljudi dovoljnih kvalifikacija su svuda oko nas. Njihovo djelovanje može izgledati bezazleno, ali ono je sve osim toga. Tako dobijamo zakone, pravilnike i sudske odluke koji sadrže najosnovnije slovne, pravopisne i gramatičke greške. Dobijamo puteve koji se raspadaju dok su još novi. Dobijamo upravu, policiju, javni servis koji služi za uhljebljenje rođaka, komšija i prijatelja, zdravstveni sistem od kojeg se razbolite... i u konačnici dobijamo sve ono što nam iz ruku otima budućnost nas i naše djece.
Kada se podvuče crta, najbolje rješenje je da u izboru između dvojice sličnih političara odlučujemo prema njihovim najbližim saradnicima i onima koji imaju šansu i želju da to postanu. U slučaju da niko ne prođe naše prosuđivanje, ne smijemo birati manje zlo, već treba da prekrižimo listić. To oni shvataju svojim ličnim porazom, jer tad ne znaju šta im je činiti, to im smeta više od njihovog protivkandidata s kojim bi se vrlo rado udružili. Pošto su sujetni i paranoični, strahuju da se iza ćoška rađa neka patriotska avet, njima nedostižna, daleka od čekaonice raspodjele moći i fotelja. Oni se boje samo onoga koga ne mogu kupiti.
Kad im već ne smijemo vjerovati, bar ih pustimo da zadrhte.
[1] Tito: neispričane priče : tajni imperij Josipa Broza Tita, Denis Kuljiš, William Klinger
[2] Ako Srbija stane, izvor: https://www.youtube.com/watch?v=T7AV-rX_22g
[3] Confessions of an Advertising Man, David Ogilvy
Коментари
Постави коментар
Komentariši