Dječak Eric Hobsbawm - Tajna jedne bečke ulice
Kamo sreće da su prijatelji diskretni kao ulice, sve tajne koje one čuvaju zauvijek ostaju tajne, ali ono što ih zaista čini zanimljivima vrlo rado odaju znatiželjnicima. Ne mislimo pritom na „javne tajne“ ovjekovječene u tablicama na zgradama i spomen pločama. Mislimo na ono što nigdje ne piše, na ono što se saznaje slučajno, ono što predstavlja sporednu informaciju. Kao kad smo gledali dokumentarnu emisiju o istoričaru Ericu Hobsbawmu i sasvim slučajno saznali ulicu i broj zgrade u kojoj je odrastao. Baš dan prije smo neuspješno tražili baš tu informaciju, nadajući se da u gradu kakav je Beč sigurno postoji spomen ploča na zgradi u kojoj je živio. Ništa, sve do danas, sve do emisije u kojoj je profesor Hobsbawm objašnjavao specifičnosti i suvišnost nacionalizma na primjeru Beča i Bratislave, hodajući bečkim ulicama i vozeći se vozom do Bratislave, nekad poznatim „Preßburger Bahn-om“.
Ulica „Untere Weißgerberstraße“ je jedna od onih ulica u kojoj se prolaznici zaustavljaju samo kako bi svezali slučajno odvezane pertle. Niko ne ide u Beč da posjeti ulicu „Untere Weißgerberstraße“. Poneki turista zna da prođe, ali ako se izgubi sa uobičajene rute koja ga vodi do poznate turističke destinacije „Hundertwasserhaus“.
U istoj ulici, na broju 45 stoji jedna od istovjetnih zgrada, za Beč neobična jer svaki sprat ima dva balkona. Neobična, ali samo onome ko traži neobičnost. Međutim, u toj je zgradi, na drugom spratu desno, odrastao Eric Hobsbawm, hroničar dvadesetog vijeka i jedan od najvećih intelektualaca u posljednjih sto godina. Ako nije ništa od toga, onda zasigurno jeste najveće ime iz ulice „Untere Weißgerberstraße“.
Na toj zgradi nema spomen ploče, možda jer je Hobsbawm tu provodio dane svoje rane mladosti, išao u obližnju školu, igrao se na pločnicima gdje danas stoji „Hundertwasserhaus“. Međutim, iako premlad da bi tu stvarao, u tom stanu je proživio svoja prva ozbiljnija iskustva. Ulica nam to ne otkriva i čuva tajnu onog, nama nepoznatog dana, kada se Hobsbawm možda prvi put suočio sa antisemitizmom i nagovještajima buduće anticivilizacije i nacista. Čuva i tajne porodičnog života, odlaska u školu i dolaska iz nje. U toj zgradi je sigurno živio svoje neprospavane noći koje će neminovno uticati na njegovu osobnost. Baš u tom stanu dječaku su umrli otac i majka, čijih se grobova kasnije neće sjećati. U tom stanu se plakalo i smijalo, kao i u svim drugim stanovima. Jedina razlika: u tom stanu plakao je i smijao se mladi Eric Hobsbawm.
Jedan od najvećih je u običnom stanu doživio iskustva koja će ga oblikovati. Gledajući u zgradu i stojeći na ulici opet nam je bilo jasno: da bi se bilo jedan od najvećih, može se živjeti u običnom stanu, u običnoj ulici i moraju se doživjeti obična ljudska iskustva. Ne mora se, dakle, doživjeti ništa što je u istoriji ovog svijeta neviđeno. Niti se mora, da bi se bilo najveći, imati potvrda skupštine stanara iz ulice „Untere Weißgerberstraße 45“ u vidu spomen ploče na ulazu u zgradu.
Odrasli čovjek Hobsbawm je rekao da nije „Bečlija“, nego da svakog čovjeka prožima više identiteta od kojih on bira ono što će ga konačno određivati. Njegov identitet staje u riječ: intelektualac. Društveno angažovan, talentovan za pisanu riječ, poliglota, erudita. Šta da bude čovjek koji se, veoma efektivno, obračunao sa nacionalizmima i izmišljenim tradicijama jasno demaskirajući prošlost ali i budućnost, našu sadašnjost? Takvoga se ne može definisati po uobičajenim identitetskim parametrima.
Poslije desetak godina provedenih u Beču, u tom stanu, Eric Hobsbawm se seli u Berlin i konačno u Englesku u kojoj će ostati do kraja života. Razoren dvadesetim vijekom, tražeći grob svojih roditelja na zaraslom dijelu „Centralnog groblja“ u Beču, upitan da li želi biti tu sahranjen, stari i odavno afirmisani Hobsbawm je odgovorio: „Ne, moja porodica ovdje više ne postoji.“
Ništa od ovoga nam nije rekla šetnja do stana, ali da nije bilo te šetnje, mi ne bismo imali šta da kažemo o dječačkom duhu s kojim smo se danas zamalo sreli u ulici „Untere Weißgerberstraße“ kod broja 45.
Ulica „Untere Weißgerberstraße“ je jedna od onih ulica u kojoj se prolaznici zaustavljaju samo kako bi svezali slučajno odvezane pertle. Niko ne ide u Beč da posjeti ulicu „Untere Weißgerberstraße“. Poneki turista zna da prođe, ali ako se izgubi sa uobičajene rute koja ga vodi do poznate turističke destinacije „Hundertwasserhaus“.
U istoj ulici, na broju 45 stoji jedna od istovjetnih zgrada, za Beč neobična jer svaki sprat ima dva balkona. Neobična, ali samo onome ko traži neobičnost. Međutim, u toj je zgradi, na drugom spratu desno, odrastao Eric Hobsbawm, hroničar dvadesetog vijeka i jedan od najvećih intelektualaca u posljednjih sto godina. Ako nije ništa od toga, onda zasigurno jeste najveće ime iz ulice „Untere Weißgerberstraße“.
Na toj zgradi nema spomen ploče, možda jer je Hobsbawm tu provodio dane svoje rane mladosti, išao u obližnju školu, igrao se na pločnicima gdje danas stoji „Hundertwasserhaus“. Međutim, iako premlad da bi tu stvarao, u tom stanu je proživio svoja prva ozbiljnija iskustva. Ulica nam to ne otkriva i čuva tajnu onog, nama nepoznatog dana, kada se Hobsbawm možda prvi put suočio sa antisemitizmom i nagovještajima buduće anticivilizacije i nacista. Čuva i tajne porodičnog života, odlaska u školu i dolaska iz nje. U toj zgradi je sigurno živio svoje neprospavane noći koje će neminovno uticati na njegovu osobnost. Baš u tom stanu dječaku su umrli otac i majka, čijih se grobova kasnije neće sjećati. U tom stanu se plakalo i smijalo, kao i u svim drugim stanovima. Jedina razlika: u tom stanu plakao je i smijao se mladi Eric Hobsbawm.
Jedan od najvećih je u običnom stanu doživio iskustva koja će ga oblikovati. Gledajući u zgradu i stojeći na ulici opet nam je bilo jasno: da bi se bilo jedan od najvećih, može se živjeti u običnom stanu, u običnoj ulici i moraju se doživjeti obična ljudska iskustva. Ne mora se, dakle, doživjeti ništa što je u istoriji ovog svijeta neviđeno. Niti se mora, da bi se bilo najveći, imati potvrda skupštine stanara iz ulice „Untere Weißgerberstraße 45“ u vidu spomen ploče na ulazu u zgradu.
Odrasli čovjek Hobsbawm je rekao da nije „Bečlija“, nego da svakog čovjeka prožima više identiteta od kojih on bira ono što će ga konačno određivati. Njegov identitet staje u riječ: intelektualac. Društveno angažovan, talentovan za pisanu riječ, poliglota, erudita. Šta da bude čovjek koji se, veoma efektivno, obračunao sa nacionalizmima i izmišljenim tradicijama jasno demaskirajući prošlost ali i budućnost, našu sadašnjost? Takvoga se ne može definisati po uobičajenim identitetskim parametrima.
Poslije desetak godina provedenih u Beču, u tom stanu, Eric Hobsbawm se seli u Berlin i konačno u Englesku u kojoj će ostati do kraja života. Razoren dvadesetim vijekom, tražeći grob svojih roditelja na zaraslom dijelu „Centralnog groblja“ u Beču, upitan da li želi biti tu sahranjen, stari i odavno afirmisani Hobsbawm je odgovorio: „Ne, moja porodica ovdje više ne postoji.“
Ništa od ovoga nam nije rekla šetnja do stana, ali da nije bilo te šetnje, mi ne bismo imali šta da kažemo o dječačkom duhu s kojim smo se danas zamalo sreli u ulici „Untere Weißgerberstraße“ kod broja 45.
Bravo , bravo !!!
ОдговориИзбриши