Izmjene Izbornog zakona: Šansa za kraj ili novi početak? 1/4

Lakše je nego što izgleda pogrešno opisati današnje stanje u političkom organizmu Bosne i Hercegovine kad su u pitanju izmjene Izbornog zakona. Pojmove kriza i blokada najčešće čujemo u kontekstu odnosa između naroda, njihovih političkih predstavnika i stranaka. Međutim, kriza i blokada nisu adekvatni pojmovi, jer njihovom upotrebom umanjujemo ozbiljnost stanja u političkom organizmu i samim tim krećemo putem na čijem će kraju stajati pogrešna terapija.

Kriza i blokada znače privremenost nepovoljne situacije. Kad postoje kriza i blokada, kao što je planeta Zemlja u zdravstvenoj krizi izazvanoj pandemijom virusa korona ili kad je dio svjetske trgovine bio u blokadi zbog nasukanog broda u Sueckom kanalu, mi kao posmatrači sa zebnjom čekamo sutrašnji dan, kada će cijeli problem biti razriješen. Sutra je dan za koji se nadamo da izlazimo iz krize i blokade. Kad, posredstvom čula sluha, te dvije riječi dopru do nas, skoro nikad ne reagujemo ravnodušno. Osim, podrazumijeva se, kad su u pitanju izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

Teže je nego što izgleda pronaći tu jednu riječ koja bi, koliko-toliko, mogla da uozbilji ovaj dijagnostički izazov. Iako smo laik koji se za potrebe ovog teksta bavi medicinskim stanjima, uspjeli smo da supsumiramo vidljive simptome: ova zemlja je u stanju kome.

Koma je najteži oblik poremećaja stanja svijesti. Pacijent ne reaguje ni na kakve spoljne nadražaje, ma koliko oni bili bolni. Zjenice ne reaguju na svjetlost, nisu prisutni mišićni refleksi. Slobodno se može reći da je koma stanje između života i smrti.

Uzrok

Rezultati Opštih izbora 2018. su uobičajenom roku implementirani samo u Republici Srpskoj. Na formiranje Savjeta ministara se čekalo duže od godinu dana, a Vlada FBiH ni nakon skoro tri godine nije formirana. Malo ko kao FBiH se može pohvaliti tako dugim trajanjem tehničkog mandata vlade. Osim toga, izmjena Izbornog zakona jedan je od četrnaest reformskih prioriteta koje je pred BiH postavila Evropska komisija, kako bi se BiH približila ispunjavanju preduslova za dobijanje statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.

Najveće političke stranke (SNSD, HDZ BiH i SDA) su, barem deklarativno, opredijeljene za evropski put. Međutim, niko nije spreman da se radi tog puta odrekne konstitutivnih prava naroda iz kojih dolaze, a samim tim i veoma opipljivih interesa koje imaju u održavanju trenutnog stanja. Takođe, svi znaju da se u Evropsku uniju ne može sa izbornim sistemom koji je zasnovan na etničkim (kolektivnim), a ne na ljudskim pravima (što je između ostalog i utvrđeno u decembru 2009. godine u presudi „Sejdić-Finci“ Evropskog suda za ljudska prava).

Osim etničko, pitanje izmjene Izbornog zakona treba da bude i civilizacijsko pitanje, jer je BiH vjerovatno jedina zemlja na svijetu u kojoj kao etnička kategorija postoje „ostali“ – nacije koje ne spadaju u konstitutivne, čak i kad bi jednog dana bili većinska populacija. Tako se u BiH nikako ne može desiti da na izborima za Predsjedništvo BiH pobijedi neko ko nije Srbin, Hrvat ili Bošnjak, iako su i on i njegovi preci porijeklom iz te zemlje.

Trenutno rješenje (koje je više problem nego rješenje) je izloženo djetinjastim manipulacijama, što će na smijeh navesti svakog ko na njegov pomen naiđe u kontekstu predstavničke demokratije. Nigdje kao u BiH se nacionalna pripadnost ne mijenja samo zbog političkog izbora. Sve je otišlo tako daleko da je postalo normalno čuti da se dojučerašnji pripadnici konstitutivnih naroda izjašnjavaju kao nacionalna manjina (nerijetko i kao pripadnici drugih konstitutivnih naroda), samo da bi lakše došli do fotelje. Ionako mizerna uloga „ostalih“ u demokratskim procesima zemlje u kojoj su se rodili i u kojoj žive je takvim zloupotrebama potpuno poništena.

U većini zemalja je praktično nezamislivo da pripadnik nacionalne manjine postane predsjednik, ali je samo u BiH to zakonski onemogućeno. U drugim zemljama takva mogućnost postoji bar teorijski, zbog očuvanja osnovnih demokratskih principa, kao jedna od tekovina moderne civilizacije da baš svako ima pravo da glasa na izborima i da se kandiduje. Tako se u BiH ni teorijski ne može dogoditi ono što je u Rumuniji danas normalno stanje: da jedan etnički Nijemac, pripadnik nacionalne manjine (Klaus Werner Iohannis) postane predsjednik države.

Iako se kroz interpretaciju stvarnosti popularnih medija u BiH to ne bi dalo naslutiti, konkretan problem u ovom rješenju leži unutar odnosa u Federaciji BiH. Republici Srpskoj ništa ne stoji na putu da za Predsjedništvo BiH bira člana Predsjedništva iz Republike Srpske, a ne Srbina, kao što je to danas slučaj. Čak je i Milorad Dodik jednom prilikom rekao da će „Republika Srpska birati svog člana Predsjedništva“ i da „nismo uključeni u to na koji će se način birati u FBiH.“

Glavni kočničar

U svom članku „Dogovor Hrvata i Bošnjaka oko Izbornog zakona nema alternativu“ Dojče vele kao glavnu prepreku za izmjene Izbornog zakona vidi problematičan odnos Hrvata i Bošnjaka. Da Republika Srpska ima državnike, kao što nema, u komplikovanom odnosu Hrvata i Bošnjaka bi vidjela svoju šansu preko koje bi mogla da ojača svoju nepostojeću diplomatsku poziciju, prvenstveno jer bi se profilisala kao faktor stabilnosti, posredujući u traženju kompromisnog rješenja i smanjivanju tenzija u FBiH.

Međutim, predstavnici Republike Srpske se ponašaju sterilno i nezainteresovano, unaprijed zauzimajući stranu, što često (praćeno oštrom i neodgovornom retorikom) izgleda krajnje destruktivno. Istini za volju, to je odveć lakše nego nešto uraditi ili bar pokazati inicijativu da se nešto konkretno uradi na poboljšanju unutrašnjih odnosa. Zar ne bi bio ogroman iskorak prema modernoj civilizaciji kada bi u unutrašnjim odnosima u BiH domaći narodi jedni drugima bili posrednici, pošto jedni druge neuporedivo bolje poznaju, nego što se poznaju sa ambasadorima stranih zemalja na čije se posredovanje i pomoć u smirivanju tenzija oslanjaju?

Nesumnjivo bi to bio ogroman korak, toliki da nam je danas nezamisliv. Vjerovatno iz razloga što glasačko tijelo, koje je dovelo postojeće strukture na vlast, ne razmišlja u smjeru življenja normalnog života, nego se umjesto na djela političara oslanja na njihovu promjenljivu i zbunjujuće oštru retoriku.

Možda je imidž Milorada Dodika najbolja ilustracija toga. On u Republici Srpskoj uživa većinsku podršku kao „čuvar kapije“ koji štiti Republiku Srpsku od Bosne i Hercegovine, a u FBiH ima imidž destabilizatora koji čeka prvu priliku da otcijepi Republiku Srpsku. Da se glasačko tijelo bavi djelima, a ne zapaljivim riječima, Dodik bi bio jedan od omiljenih političara u FBiH, prvenstveno jer nijedno njegovo djelo kao političara nije bilo usmjereno protiv BiH, dok bi u Republici Srpskoj bio kažnjen na izborima zbog nijednog ispunjenog obećanja o samostalnosti i otcjepljenju Republike Srpske. (Vidjeti samo neke od ideja: 1. vojna vježba NATO na Manjači, 2. referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH, 3. referendum o otcjepljenju „za pet godina“).

Samim tim što se pomenuti kandidovao na svim izborima pod Izbornim zakonom BiH, što mu je sve mandate odobrila Centralna izborna komisija BiH i što je, na kraju krajeva, član Predsjedništva ispred kojeg potpisuje akte u ime svih državljana, sluša himnu i stoji mirno pod zastavom BiH, on u stvari (doduše prećutno) priznaje BiH koju – ne priznaje. Groteska je utoliko jača, koliko i profesionalni odnos sa BiH, jer prima naknadu za to što predstavlja sve njene državljane i institucije u inostranstvu. Pa bi se uskoro mogla izvesti posebna antropološka studija glasačkog tijela koje više vjeruje riječima nego očiglednim djelima.

Kako bismo gledali na čovjeka koji uđe u prodavnicu, uzme čokoladu, krene prema kasi i pritom galami da neće da plati, ali plati? Da li bismo ga pitali šta s njim nije u redu? Da li bismo mu preporučili stručnu pomoć ili ga samo pustili na miru? Da li je važnije ono što taj čovjek priča ili ono što radi? „Pošto plaća, neka priča šta hoće.“ bio bi tačan odgovor.

Stranke su jednako nezadovoljne (drugima)

Glavni simptom kome je nedostatak svijesti. Kod BiH je to nedostatak svijesti o konstruktivnosti, koji se ogleda u nepostojanju dijaloga i prezasićenosti prepucavanjima u javnom prostoru. Konstruktivnost je tamo gdje je dijalog nešto normalno. Onoliko normalno, koliko nam je danas normalno da dijaloga u BiH nema.

Za malo koju promjenu se može reći da „ide odozgo“. Pošto ljudi u politici funkcionišu po principu imitiranja svojih stranačkih vođa, sa sigurnošću možemo reći da je dijalog u Bosni i Hercegovini moguć na svim nivoima, od zajedničkih institucija do mjesnih zajednica, ali ako bi se za politiku dijaloga odlučili stranački lideri. Pojednostavljeno rečeno, dijalog je put za otkrivanje istine i već on znači kraj prepucavanja. Svaki dijalog se završi nekim rješenjem. U BiH je upitno da li iko želi makar kakvo rješenje. To je samo jedan od razloga zašto su politički akteri u BiH nezadovoljni, ne napretkom u traženju zajedničkog rješenja za izmjene Izbornog zakona, nego jedni drugima. Oni nisu nezadovoljni prijedlozima druge strane, nego drugom stranom u cjelini. Druga strana se ne sluša, nego se trpi. Priželjkivanje prostog nestanka druge strane je očigledno, ali ono nikad neće dati dobre rezultate.

Nepostojanje nezavisnih medija i manjak intelektualaca samo otežava pronalazak čestica dijaloga u ovoj zemlji. Za primjer biramo članak „Slobodne Bosna“ pod naslovom „Izborni zakon je pitanje svih pitanja: SAD, EU i SDA na jednoj, HDZ i SNSD na drugoj strani!“ iz čije interpretacije stvarnosti se stiče utisak da su HDZ i SNSD već u početnoj poziciji protiv EU i SAD i obrnuto. Iako je, bar dosad, bilo jasno da bi SAD i EU podržale svako rješenje kojim bi sve strane bile zadovoljne, a ne samo rješenje koje bi predložila SDA, kako sugeriše „Slobodna Bosna“.

Sa druge strane, SDP BiH predlaže izmjene Izbornog zakona ali tako da je njihova indiferentna pozicija i više nego očigledna. Naime, predlažu samo spuštanje cenzusa unutar kandidatskih lista, dok o najosjetljivijoj temi – izmjenama po pitanju etničkih principa – nemaju puno za reći. Nedostatak konkretnih prijedloga, možda iz straha da će neko drugi pokupiti zasluge ili iz prostog neznanja i neinventivnosti, samo pokazuje zašto je tolika stranka završila u opoziciji.

Slično je i u Republici Srpskoj. Predsjednik PDP Branislav Borenović smatra da na izmjenama Izbornog zakona rade najodgovorniji za izborne krađe. Možda bismo se i složili s njim da s njegove strane nije uslijedilo priznanje rezultata izbora. Njegovo pravovremeno ćutanje je legitimisalo sve izborne rezultate, a učestvovanje u svim procesima zasnovanim na „izbornoj krađi“ demagogiju samo čini još prozirnijom. Dakle, Borenović se, kao i drugi, ne protivi izmjenama Izbornog zakona, nego onome ko će vršiti izmjene, a to su SDA, HDZ i SNSD bez članova CIK i organizacija iz NVO sektora. Da li su članovi CIK, tijela zaduženog za provođenje Izbornog zakona (kakav god on bio) i NVO sektor, potrebni za razgovore o izmjenama, ne možemo znati. No, samo insistiranje na još aktera govori o međusobnom nepovjerenju stranaka i deficitu demokratske svijesti kod pojedinaca, jer bi učestvovanje članova CIK i NVO barem stvorilo privid konstruktivnosti.

Bilo kako bilo, na kraju ovog, prvog u seriji članaka na temu izmjena Izbornog zakona, nismo zatekli BiH u budnom stanju. Stanje kome je stanje između života i smrti, ali postoje pisana svjedočenja da su pacijenti nakon nekoliko godina uspjeli da se probude. Neki su čak doživjeli prosvjetljenje, u smislu da su otkrili da imaju neki dar koji prije kome nisu imali. U slučaju BiH, taj dar bi bio otkrivanje dijaloga.

Međutim, što koma duže traje, šanse za buđenje su sve manje.