IZMJENE IZBORNOG ZAKONA: ŠANSA ZA KRAJ ILI NOVI POČETAK? 4/4

Grubo govoreći, u ovom trenutku za Bosnu i Hercegovinu postoje tri moguća rješenja: unitarističko, etnodemokratsko i dejtonsko. Kako to vide sami akteri, prvo rješenje je neodvojivo od pojma „građanske države“, drugo je najbliže konfederalnom uređenju zemlje što bi dovelo do stvaranja „trećeg entiteta“, dok je treće rješenje ovo današnje. Međutim, ni oko jednog od ovih rješenja ne postoji dovoljno veliki dio ukupne populacije (ono što bi neki nazvali kritičnom masom) koji bi bio spreman na priznavanje eventualnog dogovora oko bar jedne stavke pri nekom od rješenja. Zato tri moguća rješenja ni u jednom slučaju ne mogu biti dio iste jednačine, jer jedno negira dva preostala.

Već nekoliko generacija, uključujući i samog autora ovog teksta, je odraslo i odrasta pod sjenom trećeg koncepta  - „dejtonskog“. Kakav život je stvoren pod „dejtonskim“ konceptom, najbolje govori podatak o nezaposlenosti mladih, koji iznosi 60% (više na stranici Ministarstva civilnih poslova). U samo pitanje nezaposlenosti mladih se nećemo miješati zbog nedovoljnog znanja o faktorima koji na istu utiču, zato je uzimamo samo kao ilustraciju opšteg stanja.

Atmosfera u kojoj omladina jedva ima šansu da bude zainteresovana za lični razvoj i odnos prema svijetu, te koja se po političkim stavovima i svjetonazoru neprimjetno razlikuje od najkonzervativnijih penzionera, je zasluga „dejtonskog“ modela. Taj model je previše plodno tlo za generisanje novih problema i, između ostalog, učinio je sasvim normalnim to da se nijedan problem i ne pokušava riješiti. Da je normalno imati probleme, a nenormalno rješavati ih je krivica atmosfere stvorene pod okriljem „dejtonskog“ modela.

Kada jedan cijeli društveni i vrijednosni sistem posmatramo na nekom ozbiljnijem nivou, na primjer kroz ustavna rješenja koja nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima ili kada propisi omogućavaju promjenu nacionalne pripadnosti na dnevnom nivou, kao i to da je pitanje nacionalne pripadnosti – umjesto manje važnim -  sistemski napravljeno kao da u životu ne postoji ništa drugo osim nacije, bude nam kristalno jasno zašto omladina nije progresivna, odnosno bar malo drugačija od baka i deka u pitanjima kao što su istorijske zablude i važnost nacije kao oslonca kad ponestane samopouzdanja ili, ne daj bože, argumenata!

Poenta je da je atmosfera „dejtonskog“ modela takva da je problematizovanje najbanalnijih stvari zarad opstanka nekih vlastodržaca na dnevnom nivou izbrisalo svaku šansu da mladi u vremenu u kojem je svijet na dohvat ruke, isti bude dobrovoljno izignorisan i proglašen manje važnim. Zato se u Bosni i Hercegovini nešto mora promijeniti, bar onoliko da nam postane jasno „ko pije a ko plaća“, što je danas, eto samo u kontekstu Izbornog zakona, veoma nejasno. Dobar dio građana ne zna ni za šta koji organ služi, institucije postoje samo formalno, a neki političari ne znaju ni ko ih je izabrao, ni za šta su izabrani, a bogme ni koga predstavljaju.

Zoran Đinđić je svojevremeno napisao da je „Jugoslavija kao svijeća koja gori sa obje strane.“ Sumnjamo u opravdanost većeg optimizma ako bismo na sličan način posmatrali Bosnu i Hercegovinu, jer na primjeru izmjena Izbornog zakona vidimo da se ne zna ko je za šta zadužen, ko je suveren. Šta da se radi u situacijama kada ne postoji saglasnost aktera. Ko u tom slučaju odlučuje? Ko tu, inače, odlučuje?

Procesi odlučivanja su se, kao što smo naveli u prošlim tekstovima, sveli na dogovore lidera najvećih stranaka iz tri (konstitutivna) naroda. Na taj način je demokratija u Bosni i Hercegovini privatizovana, što je kontrast njenog bića kao „vladavine naroda“. Zato se za Bosnu i Hercegovinu može reći da je demokratska samo u nekim segmentima, jer je sistemski uređena tako da radi protiv same sebe.

Izmijeniti Izborni zakon na način da se stvari dovedu u parlament, da građani barem postanu svjesni koga biraju i ko koga predstavlja, bi bio ogroman korak kojim bi se možda počela stvarati pozitivnija atmosfera, u kojoj je nešto moguće uraditi na bolje – na isti način kao što je dosadašnji model stvorio današnju, već opisanu atmosferu.

„Zanemarujemo činjenicu da smo duboko podijeljeno društvo.“ Smatra Vlade Simović, profesor na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu u Banjoj Luci. „Uopšte se ne zna ko gdje vrši vlast, da li su to velike ili male stranke. Došli smo u situaciju u kojoj građani i ne znaju koga prilikom glasanja treba da nagrade, odnosno kazne za ono što je urađeno od prethodnih izbora. Jedini način je da se odluke vrate iz kafane u parlament.“ tvrdi profesor Simović.

I zaista, korak po korak, u zadnjih nekoliko decenija je intenzivno stvarano društvo za koje možemo reći da je naviklo na postojanje u samo dvije krajnosti, a to su: stanje totalnog rata i stanje totalne ravnodušnosti. Posmatrajući samo problematizovanje neophodnih izmjena Izbornog zakona, prosto je utvrditi ko ima kakvu ulogu i samim tim ko je odgovoran za apatiju, stanje u kome postoji nezadovoljstvo, ali veoma malo sumnje koja je neophodna da bi se iko ozbiljnije pobunio, ili priključio malobrojnima koji se bune.

Sve to su dokazi opšte apatije, koja u osnovi i jeste razlog (1) zašto građani glasaju ovako, birajući aktere koji njihova kola guraju u provaliju i zašto su to jedini mogući akteri na političkoj sceni; (2) zašto aktivizam ne daje rezultate i (3) zašto je nemoguće stvoriti društveni pritisak na sistem odlučivanja. Svaki iole drugačiji politički angažman je osuđen na propast zbog neuklapanja u sistem vrijednosti koji odgovara svim političkim liderima, bili oni na vlasti ili u opoziciji. Ako neko želi da bude uspješan političar, mada „uspješan“ u ovom kontekstu znači da je svima drugima loše, on mora da bude izrazito konzervativan, mora da pokaže da je veliki vjernik i nacionalista. Mora, jednostavno rečeno, ići linijom manjeg otpora.

Mi, najobičniji građani, zbog svega navedenog uopšte nismo svjesni koliko su važne izmjene Izbornog zakona. One bi, ili samo aktuelizovanje teme, značile da se ova zemlja nekud kreće, vjerovatno naprijed. Ovako, baš na tom primjeru vidimo da je Bosna i Hercegovina u lebdećem stanju bez naznake za skorim prizemljenjem. Ne živi, a ne umire. A sve i da umire, što će mnogi i potvrditi i opovrgnuti, opet ne bi znali koga da okrive, osim naravno – one druge.