Izgrađeni na pogrešnim uzorima

Piše: Srđan Barašin

Drugačiji su od nas običnih. Imaju drugačije vrijednosti, drugačiji pogled na svijet. Možda su ambiciozniji. Možda su hrabriji. Sasvim sigurno, nisu drugačiji od svojih šefova. Gledamo ih čudno, u najmanju ruku, kao na ljude koji su skrupule izgubili u najranijim godinama života. Drugačiji su od svojih kolega iz inostranstva onoliko, koliko su drugačiji njihovi šefovi od svojih inostranih pandana. Opskurni i, ako ne samo demagozi, onda - veoma vulgarni.

U pojam mladih političara ovoga puta uključujemo i one koji su prešli granicu od trideset godina koju definišu zakoni o mladima oba bosanskohercegovačka entiteta. U svakom slučaju, osvrćemo se na one koji su svoje političko ime gradili od najmlađih dana, napredujući kroz organe stranačke omladine pa nadalje.

Prema nekim istraživanja, 92,9% omladine u Bosni i Hercegovin nije angažovano ni u kakvim društveno-političkim aktivnostima. Od angažovanih tek neki su članovi stranaka. Još manje ih se kandiduje na izborima, dok samo oni najprominentniji – koji su nas naveli na pisanje ovog članka – dobiju mandat.

Tako je manjina, odnosno opisana grupa mladih političara, jedna vrsta supkulture. Supkultura (ili potkultura) je – prema uopštenoj definiciji – „sociološki pojam za označavanje više ili manje odstupajuću kulturu manje grupe jednog društva“. Rokeri, skinhedi, hippie pokret, pankeri, neonacisti…

U jednom dijelu svijeta Woodstock, na drugom masovne demonstracije zbog nedovoljnog institucionalnog odgovora na klimatske promjene, a na trećem kraju svijeta, gdje smo se mi igrom sudbine našli, iće i piće pod šatorima ili na otvorenom u organizaciji političkih stranaka. Ono što želimo da saopštimo, a da manje boli, jeste da su naši mladi političari jedna cijela supkultura.

Svjesno odlazimo predaleko u iznošenju ovih ocjena, ali samo jer smo poslušali francuskog filozofa Alberta Camusa koji je rekao da jedino tako možemo pronaći istinu.

Predstavnici te supkulture nam upadaju u oko svojim medijskim nastupima, od kojih mnogi mogu da ostave nesagledive psihičke posljedice na posmatrače i slušaoce. Osvrnućemo se samo na neke.

Kada je dobila mjesto u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, Sanja Vulić je imala trideset godina. Onima koji do tada nisu imali pojma o kome se tačno radi, vrlo brzo su dobili šansu da se s njom podrobnije upoznaju, kada je izjavila da je za nju Milorad Dodik bog. Salve smijeha po društvenim mrežama i opšte zgražavanje nad likom i djelom pomenute političarke nisu, kao što to obično biva, dali neke rezultate. Stvar je otišla tako daleko da je jedan banjalučki advokat nadležnom sudu podnio zahtjev da se gospođi Vulić oduzme poslovna sposobnost (što znači da bi joj se morao dodijeliti staratelj), čemu bi naravno prethodilo psihijatrijsko vještačenje. Osnovni sud u Doboju je taj zahtjev odbio. Sve u svemu, jasno je ko su i kakvi su uzori gospođe Vulić.

Trenutno najprominentniji mladi političar u cijeloj Bosni i Hercegovini je sadašnji gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković. Za razliku od pomenute gospođe Vulić, gradonačelnik Stanivuković je sebe stavio iznad svoje političke stranke, koja bi u Banjaluci, da nije bilo njegovog nastupa, doživjela potpuni debakl. To, da uspjeh jedne grupe zavisi od „energije“ (kako se pogrešno naziva popularnost) jednog čovjeka je u našem društvu odveć poznata stvar. Izgradnjom kulta ličnosti političke stranke i njihovi velikaši tako idu prečicom do budžetskih sredstava. Kult ličnosti najbolje prolazi.

Uzori gradonačelnika Banjaluke su spoj nespojivog. Malo je to Zoran Đinđić, kojeg gradonačelnik povremeno citira, a malo mitropolit Amfilohije. Na primjer, prva „Parada ponosa“ u Beogradu je održana na početku mandata Zorana Đinđića, a gradonačelnik Banjaluke, dvadeset godina kasnije je na pitanje oko „parade“ u Banjaluci odgovorio da je neće biti dok god je on gradonačelnik. Ako se prisjetimo i izjave o „nepostojanju Crnogoraca“ jasno je da tu nema nikakvog ideološkog mischunga. Desni populizam, odnosno sve ono što je trenutno moderno.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, za razliku od dvoje prethodno pomenutih, nije osvojila mandat na direktnim izborima. Nju je na to mjesto postavila gradska skupština, i to nakon što je prvobitni kandidat Bogić Bogićević povukao kandidaturu, potez koji je u pismu predsjedniku Socijaldemokratske partije obrazložio time da ne želi da njegova kandidatura bude „prepreka koalicionim odnosima“.

Iz izjava gradonačelnice Karić se, na našu veliku žalost, ne može uočiti socijaldemokratija, ljevica i progresivne ideje. Najbolji primjer za to je otkrivanje spomen-ploče na sarajevskim Kazanima, kada je gradonačelnica Karić propustila priliku da pokaže novo lice bosanskohercegovačke politike, relativizujući sam zločin i njegove žrtve. Dok, sa druge strane, odbija da promijeni tekst spomen ploče na sarajevskoj Vijećnici koja jedan cijeli narod, u ovom slučaju srpski, označava kao zločinački.

Reakcije iz Republike Srpske na postupanje gradonačelnice Karić nisu iznenađujuće, a ni originalne. Unatoč svemu tome, najtačniji opis politike mlade gradonačelnice Sarajeva dao je hrvatski istoričar Dragan Markovina: „Iza Benjamine Karić na čelu Sarajeva neće ostati ništa, osim oportunističkog i moralno relativizirajućeg teksta na spomen-ploči na Kazanima, a od bosanskohercegovačkog SDP-a ostat će tek sjećanje na činjenicu da je to bila Titova, partizanska partija koja se pretvorila u vic.“

Ova ocjena Dragana Markovine može biti i opšti opis trenutno najvažnijih mladih političara u bosanskohercegovačkoj javnosti. Oportunizam na prvom mjestu, a tek onda relativizovanje zločina i žrtava, kao neizostavan dio tog oportunizma. Zato mladi političari – bar oni koji su najprisutniji u javnosti – ne mogu biti i nisu suštinska promjena, jer se vrijednosno ne razlikuju od svojih stranačkih šefova.

Naprosto, to da imaju pogrešne uzore, odnosno uzore u vidu svojih stranačkih šefova, put je đavoljeg kruga, iz kojeg se ne može izaći preko noći. Teško da će se neko od njih jednog jutra probuditi sa vrijednostima koje progresivnijim od trenutnih, jer oni već misle da su njihove ideje dovoljno progresivne.

Da se kojim slučajem ne bi pomislilo da je naš izbor političara i njihovih izjava bio tendenciozan, o tome da mladi političari imaju pogrešne uzore govori i vijest o tome da je jedan cijeli gradski odbor stranačke omladine, prešao u drugu stranku. Tih primjera je na desetine, a mi smo o pomenutom pisali u članku „Stranački podmladak za ponijeti“.

Od vijesti u kojima bivši ili sadašnji članovi stranačke omladine učestvuju u nekim kriminalnim aktivnostima, izdvaja se hapšenje odbornika u skupštini Gradiške, kod koga je policija pronašla kokain.

Nisu isti, ali liče jedni na druge. Mlađi su, ali će biti stariji. Žele promjene, ali fizičke, ne vrijednosne. Stvari shvataju lično. Nevažno je da li su obrazovani ili ne, jer danas visoko obrazovanje nije vrijednost po sebi. Gradonačelnica Sarajeva, koja je bila odličan student prava, i dalje relativizuje žrtve ratnih zločina i njihove počinioce. Uhapšeni odbornik iz Gradiške takođe je bio odličan student prava pa su kod njega pronađene nedozvoljene supstance.

Nije, dakle, važna biografija i ono što u njoj piše. Za razliku od svojih stranačkih šefova, svi pomenuti i nepomenuti pohađali su kurseve i seminare u organizaciji međunarodnih i nevladinih organizacija. Svi su bili polaznici političkih akademija. Gdje su onda i od koga naučili kako se okreće glava od progresivnih ideja, zdravog razuma i Evrope? Gdje su onda naučili, jer bi se po formalnim biografijama dalo zaključiti suprotno, da je dobro voditi „emocionalnu politiku“ koja vodi u nacionalizam.