Omladina, ali formalno
Piše: Srđan Barašin
Mladi su po zakonima o mladima oba bosanskohercegovačka entiteta osobe starosti između petnaest i trideset godina. Sa druge strane, političke stranke u svojim statutima različito definišu pojam mladih, s tim da starosna granica ne prelazi trideset pet godina. Neke od njih, kao što su Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Stranka demokratske akcije (SDA), u svojim statutima uopšte ne definišu starosni okvir stranačke omladine. Mi ih, dabome, posmatramo kao osobe ne starije od trideset godina, i to jer su relevantni statistički podaci i istraživanja, prije svega Centralne izborne komisije (CIK) BiH, ograničeni na tu, zakonima definisanu starosnu granicu.
Kada vide da se prvom planu političke scene bliži neko novo, mlado lice, novinari imaju običaj da ih pitaju, osim za ime i prezime, za motive zbog kojih su ušli u politiku. U svojim odgovorima, nije nam bilo teško zapamtiti, mlade nade na političkoj sceni najčešće daju odgovore koji se po svojoj suštini ne razlikuju, jer često i ne znače ništa. Oni „žele promjene“, misle da je „vrijeme da mladi preuzmu stvari u svoje ruke“, „ako se nećeš baviti politikom, politika će se baviti tobom“ i tako dalje.
Prema podacima Centralne izborne komisije (CIK) izlaznost mladih u cijeloj Bosni i Hercegovini na Opšte izbore 2018. godine bila je 49,99%. Polovina mladih je izašla na izbore, što na prvu i ne bi zvučalo loše, kad ne bi značilo da je polovina bosanskohercegovačke omladine u stvari oko 17% biračkog tijela koje je izašlo na pomenute izbore. Ovo, što nam kažu statistički podaci Centralne izborne komisije, ne može da nas iznenadi, jer za iznenađenja u društvu koje stari – da ne kažemo da umire zbog dominacije starije populacije – nema mjesta.
U Republici Srpskoj je na istim izborima glasalo oko 15% mladih, a 18,45% u FBiH. Starosna dob kandidata ne odudara mnogo od procenta izlaska na izbore. Iz istog izvora saznajemo da je 11,59% mlađih od trideset godina bilo na kandidatskim listama za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Od sveukupnog broja kandidata za Narodnu skupštinu Republike Srpske, njih 13,14% su bili mlađi od trideset godina, dok je za Parlament FBiH taj broj znatno veći i iznosi 17,96%.
Prema nekim istraživanjima, čak 92,9% mladih u Bosni i Hercegovini nije angažovano u bilo kakvim društveno-političkim aktivnostima. To znači samo jedno – mladi se ne pronalaze u sistemu vrijednosti na kojem se zasniva politički život uopšte. Osim toga, to nam govori i šta oni misle o članstvu mladih u postojećim političkim strankama, što i ne iznenađuje ako priznamo da znamo ponekog člana neke političke stranke, kojem bude neugodno da se sam očituje oko svog političkog opredjeljenja.
Od svih kandidata iz kategorije mladih, njih oko 5% u cijeloj BiH učestvuju u donošenju odluka, od toga najviše u kantonalnoj vlasti FBiH. Da li to znači da su se 95% omladinaca sa kandidatskih lista tu našli kako bi popunili kvote koje su propisane u statutima njihovih stranaka? Ili je, ipak, posrijedi nešto drugo. Sve u svemu, očigledno je da stranke, odnosno njihov stariji kadar, ne žele da ima omladinu koja bi ga na bilo koji način ugrozila, tj. potisnula u političkom smislu.
S tim u vezi, nevladina organizacija „Akademija za žene“ je analizirala statute najvećih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini s ciljem da utvrdi važnost omladine za političke aktere, počevši od toga koliko puta se riječ „mladi“ pominje u statutima, pa do statutarnih odredbi koje se tiču imenovanja u razne odbore, predsjedništva stranaka, kao i procenat učestvovanja stranačke omladine na kandidatskim listama. O tome, koliko će, i kakav profil mladih će biti na kandidatskim listama, odlučuju „stariji“ odnosno stranački organi u vidu nadležnih odbora ili predsjedništva stranke.
Kao što se navodi u pomenutoj analizi, ovakva politička atmosfera, u kojoj odlučujuči akteri nemaju sluha za uključenje mladih, odnosno za razvijanje takvih politika koje će – ne samo bavljenje politikom, nego i život uopšte – učiniti atraktivnim, „pogoduje trendu odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, jer se uočava da mlade osobe nemaju veliku želju da se uhvate u koštac sa problemima bosanskohercegovačkog društva.“
Sa druge strane, zainteresovanost stranačke omladine za pitanja poboljšanja položaja mladih je samo formalna. Tako, kad pročitamo dijelove „Programske platforme mladih“ Demokratskog narodnog saveza (DNS) bude nam jasnije zašto ova obična, odnosno nestranačka omladina - oni koji će se sutra zvati „obični građani“ – bira da odlazi iz zemlje.
Iz čitanja pomenutog dokumenta, u kojem se odlučnim tonom navodi spisak lijepih želja kao da se autori obraćaju Deda mrazu, jasno je da je tadašnja stranačka omladina ispunjavala formu zadatka koji su im dale starije kolege. Usiljeno, neinspirativno, birokratski… Osim toga, dokument je nastao 2017. godine, a 2020. godine se veliki dio članstva omladine DNS-a (i ne samo DNS-a!) raspodijelio po drugim strankama, od kojih se neke radikalno programski razlikuju.
Nije DNS jedina stranka u BiH koja ima omladinsko odjeljenje zaduženo za objavljivanje dokumenata. Stranka pod imenom HDZ 1990 (nastala istupanjem dijela članstva iz HDZ BiH) se može pohvaliti omladinom koja je objavila „Programsku deklaraciju“ sa jednim veoma zabrinjavajućim aspektom. Naime, u „Programskoj deklaraciji“ se omladina HDZ 1990 zalaže za, između ostalog i „ustavnu zaštitu braka kao zajednicu muškarca i žene“. Nije pitanje zašto je neko odobrio dokument čije realizovanje bi bilo diskutabilno kada je u pitanju usklađivanje sa Evropskom deklaracijom o ljudskim pravima, nego zašto bi uopšte iko dozvolio stranačkoj omladini da se bavi pitanjima porodice. Oni mogu i treba da se bave pitanjima iz domena svojih godina, a ta lepeza je široka od nedostatka fiskulturnih sala u osnovnim školama, pa sve do toga da u studentskim menzama hrana nije uvijek najsvježija.
Takva stranačka omladina znači samo to da budućnost neće biti bolja od sadašnjosti. Nažalost, jer je to omladina koja prevashodno prihvata praktično nepostojanje politika za poboljšanje položaja mladih, inače bi njihove stranke radile nešto konkretnije po tom pitanju.
Međutim, iz pomenutih dokumenata se vidi da se radi o mladima koji se igraju starih. Zašto im to treba, da li je to nedostatak karaktera, samopouzdanja, želje za podređenošću, ne možemo sa sigurnošću utvrditi.
Sigurno je samo jedno: osim uzore, ta omladina ima i pogrešne godine.
Mladi su po zakonima o mladima oba bosanskohercegovačka entiteta osobe starosti između petnaest i trideset godina. Sa druge strane, političke stranke u svojim statutima različito definišu pojam mladih, s tim da starosna granica ne prelazi trideset pet godina. Neke od njih, kao što su Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Stranka demokratske akcije (SDA), u svojim statutima uopšte ne definišu starosni okvir stranačke omladine. Mi ih, dabome, posmatramo kao osobe ne starije od trideset godina, i to jer su relevantni statistički podaci i istraživanja, prije svega Centralne izborne komisije (CIK) BiH, ograničeni na tu, zakonima definisanu starosnu granicu.
Kada vide da se prvom planu političke scene bliži neko novo, mlado lice, novinari imaju običaj da ih pitaju, osim za ime i prezime, za motive zbog kojih su ušli u politiku. U svojim odgovorima, nije nam bilo teško zapamtiti, mlade nade na političkoj sceni najčešće daju odgovore koji se po svojoj suštini ne razlikuju, jer često i ne znače ništa. Oni „žele promjene“, misle da je „vrijeme da mladi preuzmu stvari u svoje ruke“, „ako se nećeš baviti politikom, politika će se baviti tobom“ i tako dalje.
Prema podacima Centralne izborne komisije (CIK) izlaznost mladih u cijeloj Bosni i Hercegovini na Opšte izbore 2018. godine bila je 49,99%. Polovina mladih je izašla na izbore, što na prvu i ne bi zvučalo loše, kad ne bi značilo da je polovina bosanskohercegovačke omladine u stvari oko 17% biračkog tijela koje je izašlo na pomenute izbore. Ovo, što nam kažu statistički podaci Centralne izborne komisije, ne može da nas iznenadi, jer za iznenađenja u društvu koje stari – da ne kažemo da umire zbog dominacije starije populacije – nema mjesta.
U Republici Srpskoj je na istim izborima glasalo oko 15% mladih, a 18,45% u FBiH. Starosna dob kandidata ne odudara mnogo od procenta izlaska na izbore. Iz istog izvora saznajemo da je 11,59% mlađih od trideset godina bilo na kandidatskim listama za Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Od sveukupnog broja kandidata za Narodnu skupštinu Republike Srpske, njih 13,14% su bili mlađi od trideset godina, dok je za Parlament FBiH taj broj znatno veći i iznosi 17,96%.
Prema nekim istraživanjima, čak 92,9% mladih u Bosni i Hercegovini nije angažovano u bilo kakvim društveno-političkim aktivnostima. To znači samo jedno – mladi se ne pronalaze u sistemu vrijednosti na kojem se zasniva politički život uopšte. Osim toga, to nam govori i šta oni misle o članstvu mladih u postojećim političkim strankama, što i ne iznenađuje ako priznamo da znamo ponekog člana neke političke stranke, kojem bude neugodno da se sam očituje oko svog političkog opredjeljenja.
Od svih kandidata iz kategorije mladih, njih oko 5% u cijeloj BiH učestvuju u donošenju odluka, od toga najviše u kantonalnoj vlasti FBiH. Da li to znači da su se 95% omladinaca sa kandidatskih lista tu našli kako bi popunili kvote koje su propisane u statutima njihovih stranaka? Ili je, ipak, posrijedi nešto drugo. Sve u svemu, očigledno je da stranke, odnosno njihov stariji kadar, ne žele da ima omladinu koja bi ga na bilo koji način ugrozila, tj. potisnula u političkom smislu.
S tim u vezi, nevladina organizacija „Akademija za žene“ je analizirala statute najvećih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini s ciljem da utvrdi važnost omladine za političke aktere, počevši od toga koliko puta se riječ „mladi“ pominje u statutima, pa do statutarnih odredbi koje se tiču imenovanja u razne odbore, predsjedništva stranaka, kao i procenat učestvovanja stranačke omladine na kandidatskim listama. O tome, koliko će, i kakav profil mladih će biti na kandidatskim listama, odlučuju „stariji“ odnosno stranački organi u vidu nadležnih odbora ili predsjedništva stranke.
Kao što se navodi u pomenutoj analizi, ovakva politička atmosfera, u kojoj odlučujuči akteri nemaju sluha za uključenje mladih, odnosno za razvijanje takvih politika koje će – ne samo bavljenje politikom, nego i život uopšte – učiniti atraktivnim, „pogoduje trendu odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, jer se uočava da mlade osobe nemaju veliku želju da se uhvate u koštac sa problemima bosanskohercegovačkog društva.“
Sa druge strane, zainteresovanost stranačke omladine za pitanja poboljšanja položaja mladih je samo formalna. Tako, kad pročitamo dijelove „Programske platforme mladih“ Demokratskog narodnog saveza (DNS) bude nam jasnije zašto ova obična, odnosno nestranačka omladina - oni koji će se sutra zvati „obični građani“ – bira da odlazi iz zemlje.
Iz čitanja pomenutog dokumenta, u kojem se odlučnim tonom navodi spisak lijepih želja kao da se autori obraćaju Deda mrazu, jasno je da je tadašnja stranačka omladina ispunjavala formu zadatka koji su im dale starije kolege. Usiljeno, neinspirativno, birokratski… Osim toga, dokument je nastao 2017. godine, a 2020. godine se veliki dio članstva omladine DNS-a (i ne samo DNS-a!) raspodijelio po drugim strankama, od kojih se neke radikalno programski razlikuju.
Nije DNS jedina stranka u BiH koja ima omladinsko odjeljenje zaduženo za objavljivanje dokumenata. Stranka pod imenom HDZ 1990 (nastala istupanjem dijela članstva iz HDZ BiH) se može pohvaliti omladinom koja je objavila „Programsku deklaraciju“ sa jednim veoma zabrinjavajućim aspektom. Naime, u „Programskoj deklaraciji“ se omladina HDZ 1990 zalaže za, između ostalog i „ustavnu zaštitu braka kao zajednicu muškarca i žene“. Nije pitanje zašto je neko odobrio dokument čije realizovanje bi bilo diskutabilno kada je u pitanju usklađivanje sa Evropskom deklaracijom o ljudskim pravima, nego zašto bi uopšte iko dozvolio stranačkoj omladini da se bavi pitanjima porodice. Oni mogu i treba da se bave pitanjima iz domena svojih godina, a ta lepeza je široka od nedostatka fiskulturnih sala u osnovnim školama, pa sve do toga da u studentskim menzama hrana nije uvijek najsvježija.
Takva stranačka omladina znači samo to da budućnost neće biti bolja od sadašnjosti. Nažalost, jer je to omladina koja prevashodno prihvata praktično nepostojanje politika za poboljšanje položaja mladih, inače bi njihove stranke radile nešto konkretnije po tom pitanju.
Međutim, iz pomenutih dokumenata se vidi da se radi o mladima koji se igraju starih. Zašto im to treba, da li je to nedostatak karaktera, samopouzdanja, želje za podređenošću, ne možemo sa sigurnošću utvrditi.
Sigurno je samo jedno: osim uzore, ta omladina ima i pogrešne godine.
Коментари
Постави коментар
Komentariši